Izborni plan SAD-EU za Bosnu i Hercegovinu podstiče nacionalističke planove

Bajdenova administracija i zvaničnici Evropske unije u Bosni i Hercegovini požuruju sa politički svrsishodnim „popravkom“ državne izborne i političke disfunkcionalnosti. Ali rezultat ovoga bi ne samo nanijeo nepopravljivu štetu mojoj zemlji i dublje podrio stabilnost na Zapdnom Balkanu nego bi proizveo suprotnost jednih naizgled dobrih namjera. To sigurno znam – tužila sam ovaj disfunkcionalni sistem pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP) i dobila slučaj. Ali uzevši kraći put kako bi „dobili rezultate“ sa kotraproduktivnim amandmanom na Ustav i izbornim zakonodavstvom  Bosne i Hercegovine (BiH) godinu dana pred izbore, Sjedinjene Američke Države i EU podstiču nacionalitičke planove koji su rastrzali i podijelili moju zemlju i nekadašnju Jugoslaviju ratovima devedesetih.

Oni koji slijede ovaj put mogu vjerovati da geopolitika – smanjenje rastućeg uticaja Rusije i Kine u regionu – opravdava ovu politiku. Ali izglednije je da ćemo imati obrnuti rezultat: hraneći popularno vjerovanje da oportunistička Rusija i Kina teže da ostvare veći uticaj ovih dana nego omraženi „Zapad“ dalje degradiraju svako vjerovanje da vlast bazirana na ljudskim pravima i odgovornosti može funkcionisati. Podstičući one koji teže podjelama, Sjedinjene Američke Države će zasigurno proizvesti dodatne podjele što bi u konačnici moglo rezultirati nasiljem. To takođe stavlja Bajdenovu administraciju u poziciju u kojoj se efikasno suprotstavlja samoj agendi inkluzije i demokratije dok se u isto vrijeme zalaže za te iste vrijednosti.

Suđeno po mom imenu – pogubna institucionalizacija “Ostalih”

Kao moj otac i djed, rođena sam u Sarajevu i tu sam provela cijeli svoj život. Brutalno, etnički podstaknuto nasilja rata, je meni, kao i mojim sugrađanima/kama, ostavilo gorko iskustvo u kojem su drugi definisali mene i tako ograničavali moja prava i dostojanstvo. Tokom rata u Bosni, živjela sam u opkoljenoj Dobrinji, u sarajevskom naselju blizu aerodroma. Muslimanska dobrotvorna organizacija, Merhamet, donirala je male količine kafe kao dio humanitarne pomoći. Kada je bio moj red da dobijem kafu, rekli su da kafe za mene nema – jer sam udata za Srbina. 

Dvije godine nakon opsade, 1998. godine, kada je Sarajevo konačno oslobođeno i rat završen, moj muž i ja planirali smo put na more u obližnjoj Crnoj Gori (tada je bila u federaciji sa Srbijom do samostalnosti 2006.). Kada smo stigli na granicu, carinik nam je pogledao pasoše i rekao da moj muž može preći granicu (zato što je imao srpsko ime) a ja ne mogu (vjerovatno zato što imam muslimansko ime). Mi smo bili odlučni da idemo dalje pa smo se vozili do drugog graničnog prelaza – i uspjeli da uđemo u Crnu Goru. Ovo je bio drugi primjer jednostranih i kapricioznih stavova koji nadilaze „pravo“ tada, ali i danas.

Mogla bih navesti još sličnih primjera diskriminacije po osnovu imena, iako se moj muž nije identifikovao ni kao Srbin ni kao Bošnjak (bosanski Musliman). Mi se jednostavno smatramo građanima Bosne i Hercegovine.

Ali Dejtoski mirovni sporazum iz 1995. godine koji je okončao rat u Bosni takođe je podstakao etničke podjele uključujući i ustav kao aneks ovog sporazuma. Ustavom su stvorena dva „entiteta“ u jednoj državi, Republika Srpska, koja je većinski naseljena Srbima, i Federacija, u kojoj prednjače Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati. A Ustav predviđa da samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi – kao „konstitutivni narodi“ – mogu učestovati na izborima za državni Dom naroda (drugi dom državnog parlamenta) i Predsjedništvo, tripartitni šef države koji je sastavljen od po jednog predstavnika svake od tri etničke grupacije.

Dejtonski sporazum je sačinjen i potpisan kako bi zaustavio ratno krvoproliće i bio je privremeni korak na putu jednog funkcionalnog društvenog ugovora. Nije mu bio cilj da cementira podjele i rezultuje novim ratom. Ali iznenađujuće je da upravo oni koji su najviše profitirali na podjelama i kontorli zadobijenom tokom konflikta se uporno bore da je zadrže. Već deceniju, Sjedinjene Američke Države i EU – uglavnom preko Visokog predstavnika kojeg su oni postavili – rade na tome da smanje moć ovih nacionalista i sveprisutnog uticaja iz susjedne Hrvatske i Srbije.

Nacionalistički planovi susjeda

Ipak u posljednjih 15 godina, prvo Srbija, a zatim i Hrvatska (uprkos činjenici da je članica EU od 2013.) su u većoj mjeri slijedile svoje nacionalističke planove prema BiH. Ovo direktno miješnje spoljnih politika u unutrašnji politički i zakonodavni sistem BiH je bilo podstaknuto činjenicom da je EU podijeljena, a  Sjedinjene Američke Države uticajne u svojim stavovima na taj način dalje jačajući etnonacionalne podjele.

Ovo nije bio samo slučaj sa Hrvatskom kada je tvrdolinijaška Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) bila na vlasti i vršila uticaj na svoju bosansku sestrinsku partiju i njihovog lidera Dragana Čovića nego i kada je tobože social demokrata Zoran Milanović postao predsjednik. Isto tako, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ne samo da je konsolidovao autokratsku moć u svojoj zemlji nego koristi i prava kao „garant“ Dejtona i otvoreno podržava lidera Republike Srpske Milorada Dodika u svojim agresivnim napadima na Bosnu kao državu. U međuvremenu, Vučića podržavaju EU i Sjedinjene Američke Države, kako u svojim nadanjima da će postići dogovor o međusobnom priznanju Kosova i Srbije tako i u svom strahu da će „izgubiti Srbiju“ od geopolitičkih rivala Rusije i Kine. 

Rezultat ovoga je osjećaj diskriminacije i obespravljenosti velikog dijela građana/ki  BiH koji, kao i ja, ne podržavaju ni etničke podijele ni fizičku segregaciju naroda na jedinice „u kojima bi trebalo da žive“ ili „gdje bi trebalo da glasaju. Mi konstantno osjećamo da nam je dostojanstvo zarobljeno državnom i političkom disfunkcionalnošću i korupcijom.

Slučajevi Evropskog suda

Institucionalizacija takvog etnički onesposobljenog sistema navela me je da moj slučaj predam Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu u decembru 2005. godine u kojem tražim svoje pravo da učestvujem u izborima za najvažnije izborno tijelo, predsjedništvo, kao građanka BiH, bez etničke etikete. U julu 2014. godine, Sud je presudio u moju korist. Nemam nikakve političke ambicije da se borim ili učestvujem u vlasti na bilo kom nivou Bosne i Hercegovine. Ono što me je navelo da nastavim ovu zakonodavnu  borbu je cilj multietničke, građanske, zakonski regulisane države. Bosna bi trebala imati jednog predsjednika izabranog na demokratskim izborima od strane građana/ki BiH koji će biti odgovoran za sve, ne samo za jedno samoizabrano „pleme“.

Prvi slučaj pred ESLJP je bio zahtjev amandmana na Ustav BiH u decembu 2009. godine, a to je bio slučaj Dervo Sejdić i Jakob Finci. Odluka koju je sud donio zahtjeva ravnopravnost nacionalnih manjina (BiH ih ima 17) koji ne pripadaju trima glavnim etničkim grupacijama. Odluka u mom slučaju u suštini zahtjeva još veće izmjene – proširenje takvih prava na bilo kojeg građanina/ku BiH. Ovo bi se moglo postići amandmanom na fundamentalnu rečenicu u Ustavu BiH čime bi se potvrdila činjenica de je BiH država svih svojih građana/ki. Imenujući tri etničke grupacije kao izuzimajuće, Ustav trenutno daje prednost onima koji navodno predstavljaju one grupacije koji su jedini nosioci suvereniteta na taj način ne uzimajući u obzir prava svih građana/ki. Sudske presude su potvrdile da građanska prava ne mogu biti ignorisana.

„Sud očekuje da demokratski dogovori budu postignuti bez odlaganja“, šro je prema presudi u mom slučaju trebalo biti implementirano već prije sedam godina. „U pogledu potreba da se osigura efikasna politička demokratija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će obezbijediti da svaki građanin/ka Bosne i Hercegovine ima pravo da učestvuje na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine bez diskriminacije bazirane na etničkoj pripadnosti i bez dodijeljivanja posebnih prava konstitutivnim narodima na uštrb manjina ili građana/ki Bosne i Hercegovine.“

Niko od političkih lidera u Bosni nije otvoreno govorio protiv implementacije moje presude ili onih koje su dobili drugi podnosioci zahtjeva pred ESLJP. Ipak elita koja ima moć, uključujući i neke koji se protive odlukama, čine sve što mogu da blokiraju bilo kakvu implementaciju. Njihovo prividno pružanje deklarativne podrške pokazuje da su prepoznali činjenicu da njihova formula etničkih podjela nema više isti potancijal među građanima/kama BiH, što skorašnje demonstracije širom zemlje i ilustruju. 

Međunarodna odgovornost

Napredak koji ja i mnogi drugi građani/ke žele da vide je uvijek spriječavan od strane onih koji profitiraju od straha i podjele. Vrijeme do izbora u oktobru 2022. godine je previše kratko da bi se ovo fundamentalno pitanje riješilo adekvatno – a trenutni napori SAD-EU da se postignu „ograničene ustavne promjene“ i implementiraju amandmani na izborni zakon u sljedećih nekoliko mjeseci čine gotovo sigurno cijelu ovu situaciju još više nepogodnijom za građane/ke poput mene.

Opšti izbori bi se trebali održati 2022. godine pod uzbudljivim, ali u isto vrijeme duboko manjkavim, pravnim okvirom – pod uticajem „ucjene“ Čovića i Dodika koji su prijetili da će bojkotovati glasanje. Diskusija građana/ki o tome kakva Bosna i Hercegovina treba da bude država je sada otvorena – to je možda jedina (nenamjerena) korist proizišla iz cijelog ovog procesa. Ovaj napredak kada je u pitanju alternativni društveni ugovor treba da se nastavi do izbora u 2022. godini nadajući se da će nova parlamentarna konstalacija ponuditi veće mogućnosti, u smislu da se kreiraju fundamentalne i bazične promjene koje se tiču vladajućih i onih nad kojima se vlada u BiH: novi društveni ugovor, koji će se onda reflektovati na ustavno i izborno pravo.

Međunarodni pritisak – kao i implemntacija postojećih pravila – je vitalni element u ovoj jednačini. Ipak nije dovoljan. Oni od nas koji se bore za drugačiji sistem pred ESLJP treba da imaju glas u ovom procesu. Isto treba da imaju i obični građani/ke kako kreiranje zakonodavstva ne bi bilo pod uticajem partijskih lidera kao prije 26 godina. Ovo je možda jedini put kako bi se stvorili uslovi za stvarno slobodne i pravedne Lokalne izbore u 2024. godini kao i Opšte izbore u 2026. godini – ponuditi podsticaje za lidere kako bi se pokrenuli da pomognu građanima/kama da izgrade BiH kao prosperitetnu i funkcionalnu građansku državu. 

Sjedinjene Američke Države i EU su veoma dobro upoznate sa diskriminatornim Ustavom i Izbornim zakonom BiH. Ali sama Evropa je podijeljena i nekonzistentna kada su u pitanju individualna i kolektivna prava čak i unutar svojih nadležnosti tako da je možda traženje kompromisa među nacionalističkim liderima bolje nego traženje sveobuhvatnog rješenja – puna implemntacija slova i duha presuda ESLJP – to se čini bližom i jednostavnijom solucijom. Na žalost mnogih, Sjedinje Američke Države potpuno podržavaju EU tako što se energično zalažu za dogovor ne uzimajući u obzir dugoročne implikacije. Takvo „jedinstvo“ je pitanje sa moralnom i filozofskom dubinom, ali nemoralnim utilitarizmom.

Kako su Kurt Bassuener i Valery Perry napisali u Just Security ranije ove godine, trenutni SAD-EU diplomatski pritisak „bi mogao fundamntalno promijeniti trenutni Izborni zakon u smislu da bi mogao potpuno podijeliti zemlju na tri etničke izmanipulisane političke jedinice. Ovo je rizik koji postoji godinama što je posljedica loše napisanog i nasumično primjenivanog Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ovaj posljednji potez bi mogao biti završni udarac.“

Međunarodna zajednica ima veliku odgovornost za situaciju u Bosni i Hercegovini od Dejtona do današnjeg dana. Kontrola koju su nekada imali kroz kancelariju Viskog predstavnika, koja je spriječavala ono najgore, je davno izlapila ostavljajući ovim vojskovođama u čekanju neobuzdanu sposobnost da nanose štetu. Umjesto da koriste sudske odluke za koje smo se ja i moji sugrađani/ke izborili kako bi Bosna i hercegovina bila pravno, ekonomski, socijalno i politički funkcionalna i stabilna zemlja, Sjedinje Američke Države, EU, UK i drugi su ostavili one na koje se odnose ove presude da se sami snalaze.

Predsjednik Džo Bajden i vlada SAD-a ne bi trebali biti saučesnici u ovom donošenju lošeg zakonodavstva tako što će zajedno sa EU izraditi svoj plan zaštite predizborne dužnosti. „Zadržavanje“ svih bolesti BiH očigledno nije funkcionisalo do današnjeg dana. Samo stabilna, prosperitetna i potpuno demokratska BiH može osigurati mirnu Evropu i pomoći da se povrati nešto od kredibiliteta koje su Sjedinje Američke Države u posljednje vrijeme izgubile u svijetu.

Autorka teksta: Azra Zornić

Tekst preuzet sa: www.justsecurity.org

Fotografija preuzeta sa: http://www.source.ba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s