Kome, ustvari, pripada Ustav BiH?

Nakon tri, i ujedno jedina ozbiljna pokušaja pregovora oko promjene Ustava[1], bilo je evidentno da se Ustavom bave isključivo političke elite, odnosno predsjednici vodećih političkih partija, uz posredstvo međunarodne zajednice. Pregovori  su vođeni netransparentno, izvan zvaničnih institucija, daleko od očiju javnosti. Prijedlozi promjene ustava nisu održavali stavove šire javnosti i zainteresovanih grupa, nego su bili isključivo stavovi vladajućih političkih partija i njihovih interesa.

Iako Rezolucija 1325 naglašava neophodnost učešća žena u svim fazama mirovnih procesa – od mirovnih pregovora do obnove društava, žena u ovim pregovorima vođenim u periodu 2006 – 2009 nije bilo, i nijedan od tri predložena paketa ustavnih promjena nije obuhvatao, između ostalih, i  pitanja kojima bi ravnopravnost polova postala ustavni princip.

Nezadovoljne ovakvim pristupom domaćih lidera i međunarodnih predstavnika, koji su protivno raznim deklaracijama, rezolucijama i pravilnicima EU, kao i domaćim zakonima koji obavezuju na poštivanje ravnopravnosti polova, konstantno ignorisali i isključivali  žene iz pregovaračkih procesa, predstavnice NVO su u oktobru 2009. uputile protestno pismo inicijatorima butmirskih pregovora[2]. Pismo je poslano na adrese Karla Bilta, tadašnjem ministru vanjskih poslova Švedske, Džejmsu Stanbergu, tadašnjem zamjeniku državne sekretarke SAD i Valentinu Incku, Visokom predstavniku u BiH. Pismom je traženo da se prestane sa praksom diskriminacije žena, da se uključe u pregovaračke procese kako bi mogle pregovorima dati drugačiju perspektivu i „usmjeriti ih ka potrebama i interesima običnih građana i građanki ove zemlje koji ne mogu živjeti od „principa konstitutivnosti““. Na pismo je odgovorio jedino Džejms Stanberg.

Ovo je bio početak ideje o umrežavanju žena širom BiH i zajedničkom pronalaženju rješenja koja bi se inkorporirala u Ustav, a na osnovu koje je 2013. godine nastala Inicijativa Građanke za ustavne promjene. Ovo je bila, a i do danas je ostala, jedina ženska  inicijativa u okviru koje 36 nevladinih organizacija i pojedinki iz čitave Bosne i Hercegovine organizovano djeluje u vezi sa pitanjima ustavnih promjena u BiH. Stav svih članica Inicijative je da reforma ustava BiH mora predstavljati konsenzus i uključivanje svih zainteresovanih strana o pitanjima kojima bi se definisao budući okvir zajedničkog života, te da se ravnopravno u taj proces moraju uključiti muškarci i žene.

Samim nazivom inicijative se željelo ukazati na postojanje građanki i žena u BiH koje mogu ravnopravno učestvovati u inicijativama i rješavanjima političkih problema, čiji stavovi trebaju biti uobzireni prilikom donošenja svih odluka, pogotovo onih koje se reflektuju na živote običnih građana i građanki. Imenom inicijative željelo se ukazati i na činjenicu da je Ustav BiH napisan isključivo u muškom rodu (predsjedavajući, delegat, zamjenik, sudija, …) i da su žene u tekstu Ustava nevidljive[3].

Žena u Ustavu ne postoji ni kao građanka, jer postojeći Ustav diskriminira građanke i građane dajući prednost kolektivnim nad građanskim pravima, što je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u slučaju Azre Zornić.

Imajući u vidu diskriminatornu prirodu Ustava BiH, Inicijativa “Građanke za ustavne promjene” definisala je pet ključnih prioriteta na kojima želi raditi i set rodno senzitivnih amandmana[4], svjesne da, u postojećem političkom kontekstu, donošenje potpuno novog Ustava (što bi bilo najbolje rješenje) nije izvodljivo. Prioriteti i amandmani su objedinjeni u dokumentu Inicijative pod nazivom “Platforma ženskih prioriteta za ustavne promjene sa amandmanima na Ustav BiH iz rodne perspektive”.

Ono na šta se stavlja poseban naglasak u Platformi je upotreba rodno senzitivnog jezika u ustavu BiH i uvođenje afirmativnih mjera u radi postizanja rodne i polne ravnopravnosti. Pored ova dva prioriteta, Inicijativa se zalaže još i za proširenje postojećeg kataloga prava odredbama vezanim za jedinstvenu zdrvstvenu, socijalnu i porodničnu zaštitu, veću sudsku i pravnu zaštitu ljudskih prava i sloboda, te uvođenje principa direktne demokratije koji bi bio priimjenjen na proces ustavne reforme.

Takođe, Inicijativa se zalaže i za primjenu Preporuka Cedaw Komiteta (Opšte preporuke 33 i Zaključne preporuke u četvrtom i petom (2013) i šetom izvještaju (2019) za BiH) kojima se od države zahtjeva ugrađivanje definicije ravnopravnosti polova između muškaraca i žena i zabrana direktne i indirektne diskriminacije žena u javnoj i privatnoj sferi jer je BiH jedna od rijetkih evropskih država koja nema ravnopravnost polova kao ustavni princip[5].

Kroz usvajanje seta rodno senzitivnih amandmana koje Inicijativa predlaže, u Ustavu će žene postati vidljive i putem jezika, poštovaće se gramatički rod[6], a mjerama afirmativne akcije podstakli bi se i ohrabrili svi državni, entitetski, kantonalni i lokalni organi vlasti da primjenjuju ove mjere, da provode inkluzivnu politiku i rade na ostvarivanju stvarne i pune ravnopravnosti polova u društvu.

Kao jedan od problema koji direktno utiče na živote građana i građanki u BiH, a čiji se stvarni uzrok nalazi u Ustavu BiH, je nepostojanje jedinstvene zdravstvene, socijalne i porodične zaštite. Zbog neusklađenosti zakona između svih nivoa vlasti i različitog pristupa ovoj oblasti, u BiH je vidna diskriminacija građana/ki po pitanju ostvarivanja ovih prava. Već 25 godina stepen ostvarivanja prava poput porodiljske nadoknade i prava na medicinsku potpomognutu oplodnju se razlikuje između entiteta, odnosno između kantona, te na taj način država dozvoljava postojanje diskriminacije među ženama i daje pravo entitetima/kantonima da samostalno određuju, u skladu sa raspoloživim budžetom, koliko žena/porodilja u njihovom entitetu/kantonu “vrijedi”, odnosno način na koji će žena ostvariti svoje pravo. Članice Inicijative se zalažu za proširenje i precizno definisanje Kataloga prava u Ustavu, ne predlažu prenos nadležnosti nego se ostavlja porstor entitetima da nađu odgovarajući model poštovanja ovog ustavnog prava kojim bi se garantovala jednaka prava za sve građane i građanke na cijeloj teritoriji BiH, ali i jednaka specifična prava za sve žene.

Platforma ženskih prioriteta predlaže da se u Ustav uvede i princip direktne demokratije i to kroz  dva instrumenta neposredne demokratije – referendum i građansku inicijativu koji omogućavaju neposredno učešće građana i građanki u donošenju bitnih odluka za BiH. Trenutno Ustav ne daje građanima/kama mogućnost direktnog učestvovanja u kreiranju politika, a na ovaj način bi im bilo omogućeno da iskažu svoju političku volju i stav naspram pitanja bitnih za određivanje pravca u kojem se država razvija. 

Pored navedenih nedostataka u Ustavu koji utiču generalno na sve građane i građanke BiH, pripadnici nacionalnih manjina (tzv. ostali) i oni koji se izjašnjavaju samo kao građani (bez želje ili potrebe da pripadaju nekom od konstitutivnih naroda ili nacionalnosti) su dvostruko diskriminisani jer Ustav granatuje ostvarivanje svih prava i sloboda samo konstitutivnim građanima/kama. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je utvrdio da ovakvim Ustavom  BiH krši Evropsku konvenciju za zaštitu prava i osnovnih sloboda, te donio četiri presude[7] kojima se nalaže promjena ustava i izbornog zaonodavtsva i uklanjanje spornih diskriminirajućih odredbi. Da bi BiH bila funkcionalna država, sposobna za integracije u Evropsku uniju i druge euroatlantske organizacije, moraće garantovati građanima i građankama individualna prava u svim oblastima, što je takođe jedan od prioriteta za koji se Inicijativa Građanke za ustavne promjene zalaže.

Od 2013. godine do danas, zalažući se za navedene proirtete za ustavne promejne, Inicijativa je dobila podršku od Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti polova Predstavničkog doma PSBIH (saziv 2014-2018)[8], od Agencije za ravnopravnost polova[9], predstavnika/ca vlasti na državnom i entitetskom nivou s kojima smo se sastali, kao i međunarodne zajednice. Većina njih se slaže da su ustavne promjene neophodne, pogovo iz rodne perspektive, što potvrđuje i to da su u Rezoluciji o ženama na Zapadnom Balkanu[10] doslovno inkorporirane preporuke koje su bh. NVO dostavile predlagačici rezolucije Biljani Borozan, a u kojoj se u tački 18. navodi Potiče Vladu Bosne i Hercegovine da koristi rodno osjetljiv jezik, da usvoji jasnu definiciju rodne ravnopravnosti i, u sklopu procesa revizije Ustava, zabrani direktnu i indirektnu diskriminaciju u Ustavu.

Iako su zahtjevi za pokretanje procesa ustavnih promjena dolazili iz Brisela kroz godišnje rezolucije i izvještaje o napretku u BiH, kao i kroz presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, vlasti ove zahtjeve nisu ozbiljno shvatale. U prilog tome govori činjenica da se na realizaciju presude Sejdić-Finci čeka od 2009. godine i da od 2015. pa do kraja mandata prethodnog saziva parlamenta BiH 2018. godine nije formirana radna grupa koja je trebala odrediti rokove za za sprovođenje aktivnosti Akcionog plana za realizaciju presuda  “Zornić protiv Bosne i Hercegovine”  i “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.

Takođe, iako su postojale razne inicijative i prijedlozi ustavnih rješenja od strane političkih partija i nevladinih organizacija, one nikada nisu došle u parlamentarnu proceduru što dovoljno govori o tome koliko vladajuće elite nisu spremne da ozbiljno rade na procesu ustavnih promjena jer bi se na taj način morali odreći pozicija i moći koje ima sadašnji ustav obezbijeđuje.

Paralelno sa zalagačkim aktivnostima usmjerenim na donosioce odluka, Inicijativa radi i na upoznavanju građana/ki bih sa ustavnom problematikom i pokušava demistifikovati sam pojam promjene ustava, jer su višegodišnjim korištenjem ovog izraza sa isljučivo negativnom i ratnohuškačkom intonacijom, političke elite uspjele stvoriti otpor i strah od samog pomena ovih riječi. Na taj način uticale su na opšti stav da su stvarne ustavne promjene nemoguće i da otvaranje ovog proces ne bi donijelo ništa dobrog građanima/kama.

S obzirom na to da je Ustav BiH dio mirovnog ugovora, izrađen je i usvojen bez učešća građana/ki Bosne i Hercegovine i bez primjene procedura koje bi mu dale demokratski legitimitet, Ustav nikada nije bio shvaćen kao dokument koji pripada građanima/kama, kao alat koji bi građani/ke mogli unaprijeđivati i putem kojeg bi mogli kreirati i razvijati društveno političke odnose. Već 25 godina Ustav BiH je potpuno otuđen od onih čije živote, slobode i prava reguliše.

Ono što je trebalo biti samo početak neophodan za funkcionisanje države u miru i materija koja će se nadograđivati u skladu sa razvojem društva i međusobnih odnosa, postalo je sredstvo čijim sadržajem i tumačenjem političke elite manipulišu. Na Ustav se ne gleda kao na dokument koji je baza za početak jednog realnog građanskog diskursa i koji odgovara na osnovne interese, zahtjeve i potrebe građana/ki nego on, nažalost, često služi kao kočnica napretku zemlje ka EU intergracijama. Bez stvarne politčke volje za promjenama, proizvoljnim tumačenjem ustavnih odredbi s ciljem održavanja nefunkcionalne države i statusa quo koji odgovara i isključivo štiti vladajuće partije, građani/ke ostaju zatočenici ovog i ovakvog Ustava.

Međutim, i u ovako naizgled bezizlaznoj situaciji kada su promjene ustava u pitanju, članice Inicijative se suprotstavljaju ustaljenom narativu i ne žele prihvatiti da u jednoj, načelno demokratskoj državi, građani/ke ne mogu ostvariti sva prava garantovana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, da o životima svih nas koji živimo ovdje odlučuje samo nekoliko političkih lidera te da najveća marginalizovana većina u BiH – žene – budu i dalje skrajnute, neravnopravne i diskriminisane. Jedino Ustav koji bude prostor koji unapređuje odnose muškaraca i žena, daje jednaka prava svima i bude ustanovljen za ljude i o ljudima, a ne isključivo konstitutivnim narodima može definisati BiH kao stvarnu demokratsku državu.

Tekst je objavljen u publikaciji 25 godina nakon Dejtona – Put za demokratsku i prosperitetnu BiH koju možete preuzeti OVDJE


[1] Prvi ozbiljan pristup ustavnim promjenama u BiH desio se poslije izvještaja Venecijanske komisije iz 2005. godine u kojem je naznačeno šta su problemi u ustavno-pravnom okviru BiH. Nakon ovog izvještaja, međunarodna zajednica je inicirala pregovore  sa političkim liderima u BiH na izmjenama Ustava poznatije kao  ”Aprilski paket” (2006.), “Butmirski sporazum (2009.) “Prudski sporazum“(2008.). Aprilski paketje dospio i u parlamentarnu proceduru, ali  nije usvojen, dok Butmirski paket i Prudski sporazum nisu dospijeli ni do Parlamenta BiH.

[2] Protestno pismo je bilo rezultat regionalnog okruglog stola održanog od 21. do 23. oktobra 2009. u Banjaluci u organizaciji Fondacije Udružene žene i Helsinškog parlamenta građana Banja Luka. Okrugli sto je okupio više od 30 predstavnica ženskih nevladinih organizacija iz BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije.

[3] “Vidljivost žena u jeziku je veoma važna, jer se u jeziku reflektuju rodni odnosi u društvu. Korištenjem rodno senzitivnog jezika se pokazuje težnja društva da se i putem jezika radi na povećanju stepena jednakosti i ravnopravnosti između muškaraca i žena”. Vidjeti: “Vodič kroz Ustav od Ž(ena) do A(mandmana)”, 2017 https://gradjankezaustavnepromjene.files.wordpress.com/2017/09/vodic-z_a.pdf

[4] Set rodno senzitivnih amandmana nastao je na osnovu istraživanja “Ustav i rod: Analiza mogućnosti rodno-senzitivne reforme Ustava BiH”

[5] Report of civil society organizations on implementation of the concluding observations and recommendations of CEDAW committee for Bosnia and Herzegovina 2013-2017, https://hcabl.org/wp-content/uploads/2016/11/CEDAW-ENG-web.pdf

[6] Zvanični jezici u BiH, srpski, bosanski i hrvatski su orodnjeni, odnosno sadrže ženski, muški i srednji rod, te imaju pravilo kongruencije – gramatičko pravilo o slaganju roda, broja i padeža pridjeva i imenica, odnosno roda i broja imenica i glagola u rečenici. Ženski gramatički rod u B/H/S jezicima, dakle, postoji. Međutim, u praksi, zakonima, pravilnicima, pa i u samom Ustavu BiH se (pre)često koristi samo muški rod kao generički za sva tri roda iako je u Zakonu o ravnopravnosti polova (Izmjene i dopune Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, Službeni glasnik 102/09, 29.12.2009.) navedeno da “Diskriminacija u jeziku postoji kada se koristi isključivo jedan gramatički rod kao generički pojam“.

[7] Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima:  „Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine“ (2009), „Zornić protiv Bosne i Hercegovine“ (2014), „Pilav protiv Bosne i Hercegovine“ (2016) , „Šlaku protiv BiH“ (2016). Trenutno je u postupku pred istim sudom predmet „Pudarić protiv Bosne i Hercegovine“ koji se takođe odnosi na ustavnu diskriminaciju.

[8] Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti polova Predstavničkog Doma Parlamentarne Skupštine BiH je 2013. godine dala podršku rodnim amandamnima iz Platforme ženskih prioriteta (korištenje rodno-senzitivnog jezika, uvođenje afirmativnih mjera i definisanje ravnopravnosti polova kao ustavne vrednote)  i uputila ih uputila Vijeću ministara i Kolegiju Predstavničkog doma koji su, kako su odgovorili na upit Inicvijative, “primili k znanju”. Do danas, rodni  amandmani Inicijative nisu bili tema sjednica Parlamentarne skupštine, BiH.

[9] Agencija za ravnopravnost spolova BiH je 2007.godine predložila set amandmana na Ustav BiH, između ostalih i one koje se tiču rodno odgovornog jezika i afirmativnih mjera i u saradnji sa Inicijativom  2016. godine  organizovala zajedničku konferenciju kojo se ukazalo na važnost inkorporiranja gender perspektive u Ustav i na koji način se to reflektuje na položaj žena.

[10] https://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2014_2019/plmrep/COMMITTEES/FEMM/DV/2019/01-23/1163876ENdraftmotionforresolutionWomensrightinWesternBalkans_EN.pdf


Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s