Jens Woelk: Status quo je iluzija

Ono što je bilo pravedno i opravdano odmah nakon rata nije, makar automatski i trajno, opravdano 25 godina poslije. Prema tome, s vremena na vrijeme, moramo praviti procjene stanja jer se situacija mijenja. Došlo je do rata, stoga moramo pomiriti zaraćene strane i dati im određene garancije kako bi zastavili rat. Ali, 25 godina poslije, jasno je da ne možemo zanemarivati prava svih radi prava koje uživaju pojedine grupe. Do određenog stepena status quo je poželjan čak i za EU i međunarodnu zajednicu, inače bi se ponovo pojavile nesuglasice. Ali problem je u tome što je uklanjanje nesuglasica takođe konstruktivan proces jer se promjene mogu osigurati samo u mirnom okruženju i to tako da ih usmjerimo u određenom pravcu. To ne mora biti haotičan proces. 

Decembar 2020. su obilježile mnogobrojene debate, konferencije i osvrti na Djetonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine. Debate o Ustavu su nadmašile etnonacionalne okvire omogućavajući širu socijalnu diskusiju o ustavnoj reformi i budućnosti Ustava. Čast nam je što možemo zaključiti ovu godinu razgovorom sa profesorom Jens Woelk o tome kako će teći proces ustavne reforme u BiH, koji su socijalni, formalni i međunarodni aspekti i uslovi reforme i zašto ustavni status quo nije rješenje.

Jens Woelk je stalni profesor ustavnog prava na Univerzitetu Trento (Italija), na Pravnom fakultetu i Interdisciplinarnoj školi međunarodnih studija. Po završetku doktorskih studija na Univerzitetu Regensburg (Njemačka), Woelk je radio na Eurac Research u Bozenu (1994-2000). Njegova specijalnost su područja vezana za federalizam/regionalizam, komparativno ustavno pravo i pravo Evropske unije, prava manjina i procesi ustavne transformacije u Jugoistočnoj Evropi. Kad je u pitanju Zapadi Balkan, Woelk je učestvovao u različitim projektima i misijama kao ekspert za Evropsku uniju i Vijeće Evrope te kao viši saradnik Međunarodnih pravnih eksperata za pitanja evropske integracije pri Visokom sudskom savjetu Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 2018-2019).

I: Povodom 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pitanje Ustava je ponovo okupiralo politički diskurs. Kako činjenica da je Ustav BiH dio mirovnog sporazuma utiče na njegovu sudbinu? U 25 godina njegovog postojanja, da je li Ustav bio u prilici i mogućnosti da bude percipiran odvojeno, kao najviši pravni akt ove zemlje?

JW: Ustav je bio, i još uvijek jeste, sastavni dio mirovnog sporazuma, a za mene je iznenađujuće vidjeti da još uvijek nema njegovog prevoda na lokalne jezike već egzistira na engleskom jeziku i to nam govori nešto. Činjenica što je dio paketa u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma je sa jedne strane njegova snaga, posebno nakon njegovog potpisivanja, a sa druge strane postala je opravdanje za izbjegavanje reforme jer čini se da ne postoji način da se političke elite usaglase o njegovoj promjeni čak ni uz pomoć međunarodnih aktera. OHR sa bonskim ovlaštenjima u BiH nije neposredno mijenjao državni Ustav već samo entitetske ustave u skladu sa Dejtonskim ustavom. Ali naravno, pokazao je moć tako što je nametao zakone unutar ustavne organizacije i organizacije koja je uspostavljena Ustavom. Uvijek postoji taj ambigvitet. Po meni, najvažniji razlog zbog kojeg je promjena neophodna, naročito promjena koja uključuje domaće snage, je u samom procesu usvajanja „domaćeg ustava“, repatricije poznatije kao Kanadska doktrina. Potreban vam je Ustav BiH, a ne međunardno nametnut i dogovoren dokument.

I: Čini se da je progres BiH, uključujući i ustavnu reformu, zapeo između međunarodne intervencije i nefunkcionalnosti domaćeg političkog sistema u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Šta je potrebno BiH kako bi preuzela „odgovornost“ za Ustav i procese transformacije?

JW: Proces je zasigurno zapeo i usudio bih se čak reći da je u posljednjoj deceniji postao tabu – niko se više ne usuđuje pričati o Ustavu. Sjećam se kada sam došao u Sarajevo 2018. još uvijek je postojao stav da je bolje ostaviti ovu temu po strani. Šta je moja poenta? Stvar je u tome da nismo više sigurni da li u Bosni i Hercegovini postoji razuman dogovor o zajedničkoj državi. Mislim da je ovo tabu koji je pozadina drugog površnijeg tabua o tome da ne treba inicirati ustavnu reformu jer postoji strah da će razgovor o ustavnoj reformi ponovo potaći svađe i podjele koje bi dovele u pitanje samo postojanje države kao takve. U tome je poenta. I to nam ustav i pokazuje – koliko je krhka ova vrsta hlanog rata 25 godina nakon što je okončan stvarni rat. Dalje, postoji neka vrsta obostranog kompromisa između međunarodne zajednice, i čak EU, sa jedne strane i političkih elita koje se često opisuju kao stabilitokratija sa druge strane. A sve to u smislu da postoji neka vrsta autoritarnog režima, patronažnog sistema, klijentelizma, zavisnosti od sistema i strane pomoći uz prihvatanje činjenice da postoji kontinuitet miješanja međunarodne zejdnice koja pruža minimum stabilnosti i predvidljivosti. Dakle, nije opravdano što zemlja ima strani intervencionalizam u ovoj mjeri ali je dobro imati nešto što osigrava bilo kakav napredak zemlje u budućnosti. Nažalost, u pitanju je opravdanje iz geopolitičkih razloga koje se prevenstveno odnosi na odnose sa Rusijom, Kinom i Turskom, a u suprotnosti je sa zvaničnom doktrinom EU koja se vodi činjenicom da su zemlji neophodne promjene koje vode ka većoj demokratičnosti. Ovdje postoji paradoks između dvije objektivne činjenice koje nije lako pomiriti: kako se uklopiti u sliku vlasništva nad državom u demokratskom smislu? A to je stvarni izazov jer zemlja teži ka ulasku u EU. Jednostavno za BiH nije moguće da u formalnom smislu postane članica EU sa Ustavom kakav trenutno ima ili još bolje rečeno za BiH nije moguće da postane članica EU sa takvim etnonacionalnim i polu-autoritarnim režimom. Svi znate za spor između Mađarske i Poljske koji se, ako tako mogu reći, u određenoj mjeri može uporediti sa sistemom koji postoji u BiH. Moramo se prilagoditi zemljama članicama, što je veoma ozbiljna situacija imajući u vidu mnogo važnih pitanja kako za BiH tako i za sam proces proširenja. Prema tome, naravno da je teško imati zemlju van EU i morati odlučiti da li je pustiti da postane članica ili ne.

I ovdje se dotičemo pitanja vlasništva jer mislim da ova popularna tranzicija, koja je postala kontinuirana, zbog kompromisa o kojima sam pričao ranije, treba da se završi, a jedni način da se okonča je u činjenici da stanovništvo BiH (i koristim termin stanovništvo kako bih uključio sve grupe) mora iskazati volju da bude država. Mislim da je u tome poenta. A onda moramo raspravljati o tome koju vrstu države želimo – jer to može biti samo multinacionalna država, samo država u kojoj su proširena prava određene grupe poštovana, prepoznata i do određene mjere garantovana. Međutim, mora postojati čvrsta opredjeljenost da neće biti nikakvih daljih diskusija po ovom pitanju. Iako je u pitanju drugačija situacija, ovo pitanje je, na primjer, bilo preduslov za ujedinjenje Njemačke. Ova zemlja se morala odreći teritorija koje je izgubila nakon Drugog svjetskog rata, a postojala je snažna uticajna grupacija nekadašnjih izbjeglica koje su okupirale njemački politički život. U slučaju Južnog Tirola, blizu moje rezidencije na sjeveru Italije, postignut je kompromis o većoj autonomiji i veoma drugačijim pravilima od ostatka Italije, ali se ova regija morala prvo odreći svog cilja o nezavisnosti ili sjedinjenjem sa Austrijom. I tačka. Granice se moraju poštovati. Ovo je ono što se mora ustvari uraditi i u slučaju BiH. Naravno, ovdje je potrebno uključiti i susjedne zemlje – Srbiju i Hrvatsku kako bi se spoljašnja miješanja, koja su destruktivna, potpuno zaustavila. Očigledno je da postoje negativni uplivi ovih zemalja radi jeftinih političkih poena i ona se moraju okončati. Ovdje bih na prvo mjesto stavio hrvatsku stranu, ne jer Hrvatsku treba tretirati drugačije od Srbije, već zato što ova zemlja ima određenu odgovornost kao članica EU. Za mene ovdje nema nedoumica. Srbija će biti kažnjena opravdanjem da ne napreduje dovoljno brzo ka članstvu u EU ako nastavi da se ponaša ovako. Sa Hrvatskom je slučaj drugačiji jer je već dio EU. Kao što sam rekao, slično je i sa Poljskom i Mađarskom, samo u malo drugačijem smislu. Treba jasno naglasiti: ne može se dozvoliti da jedna zemlja članica EU dovodi u pitanje granice ili se duboko miješa u unutrašnja pitanja druge države (koja nije članica EU). To je veoma slična situacija i onoj u kojoj Hrvatska nije odobravala miješanje Slovenije po pitanju nesuglasica oko granica i tako dalje. Kao članica EU, Hrvatska bi morala imati odgovoran stav i ponašanje prema potencijalnom kandidatu ili, nadamo se, budućem kandidatu. To me dovodi do sljedećeg zaključka: ne kažem da bilo kakvo miješanje ili interesi treba da budu zabranjeni. Korisno je i postoji mnogo situacija (kao odnosi Austrija – Italija, Sjeverna Irska – Ujedinjeno Kraljevstvo) gdje se druga zemlja miješa – ali to mora biti konstruktivno miješanje s ciljem poboljšanja situacije sa obje strane granice i na primjer kroz prekograničnu saradnju i druge instrumente. Situacija će se znatno poboljšati kada BiH postane članica EU. To je potencijal koji treba biti konstruktivan i takođe geopolitički pozicioniran.  

I: Ipak, čini se da često nedostatak političke volje i izostanak procesa reforme doprinosi stvaranju diskursa podstreka ili potrebe za ponovnom međunarodnom intervencijom pri donošenju amandmana na Ustav BiH. Koliko je ovo pogubno i opasno?

JW: Jeste opasno jer vas definitivno drži podalje od EU. Sa takvim razmišljanjem nije moguće postati članica EU. Drugo, opasno je i insistirati na status quo u većoj mjeri. Status quo je vjerovatno nešto što se mnogima tenutno čini kao najbolja opcija, ali to je kratkoročno rješenje jer se situacija mijenja, naročito na globalnom nivou. Pogledajte, na primjer, ljude koji su na vlasti u Beogradu i Zagrebu. To su promjene koje su se dogodile u proteklih 25 godina i mogu se vidjeti razlike koje su donijele te promjene – a to su male promjene u poređenju sa većim promjenama koje se događaju u svijetu. Nije zagarantovano da će ove vanjske promjene ostaviti važne posljedice po unutrašnju situaciju u BiH. Prema tome, status quo je u svakom slučaju iluzija jer ne postoje kapaciteti koji žele održati status quo već se politička situacija mora prilagoditi promjenama u svjetskoj politici. Ovo je važan kapacitet – onaj koji omogućava prilagođavanje države međunarodnom okruženju koji, ukoliko izostane, ne garantuje da će stanje koje želite zadržati i ostati takvo. 

I: Gotovo sve diskusije o promjenama Ustava BiH su vođene unutar etničkih kategorija. Možemo li mi, kao društvo i država, zaobići ovakve strmoglave okvire? Je li moguće pomiriti „građanske“ principe kao što su jednakost žena i muškaraca u BiH i multietnički principi sa „konstitutivnim principima“?

JW: Apsolutno sam uvjeren u to. Mislim da je moguće pomiriti ova dva pitanja. Moguće je ako ih ne vidite kao potpuno antagonističke. Prije svega, postoji međunarodni pravni poredak koji štiti individualna prava. Ali, postoje mnoge situacije u kojima su ovi principi „dopunjeni“ kako bi se takođe poštovali i primijenili drugi ustavni principi ali i drugi javni interesi koji se tiču kolektivnog prava od interesa za određene grupe. Moj odgovor se može sažeti u jednu riječ: dinamika. Trebali biste čak i Ustav vidjeti kao nešto dinamično. On nije statičan, ugraviran u kamen. Važno je posmatrati Ustav, u sladu sa Kanadskom doktrinom, kao živo drvo. Dakle, imate neke osnovne principe koji su stablo i mnogo detalja koji implementiraju ove principe u skladu sa ustavom, koji su listovi i mogu se mijenjati. Neki se odbaciju ili redukuju, neki dopunjuju, a to je bitno za život svakog društvenog organizma. Važno je da usvojite ove stvari. Dakle, treba ih posmatrati iz prespektive njihove dinamičnosti, a to je prvo što je Venecijanska komisija istakla u svom mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH 2005, kao i u presudi Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci 2009, a potom i ostalim presudama sve sa posljednjom u slučaju Pudarić. Ono što takođe želim istaći tiče se proporcionalnosti, koja nam je već poznata iz ustavnog prava jer ono što je bilo pravedno i opravdano odmah nakon rata nije, makar automatski i trajno, opravdano 25 godina poslije. Prema tome, s vremena na vrijeme, moramo praviti procjene stanja jer se situacija mijenja. Došlo je do rata, stoga jednostavno rečeno, moramo pomiriti zaraćene strane i dati im određene garancije kako bi zastavili rat. Individualna prava građana koja ne pripadaju zajednicama jednostavno nisu uključena u Ustav jer ustavno pravo nastoji zadržati primat. Ali, 25 godina poslije, u mnogo opuštenijoj atmosferi (koju ću morati okarakterisati kao hladni rat) jasno je da ne možemo zanemarivati prava svih radi prava koje uživaju pojedine grupe. Od principa koji se odnosi na pravilo „odnosa izuzetaka“ moramo stvoriti isto takvo pravilo tako da ne bude potpuno drugačije od prethodnog. Dozvolite mi da vam navedem konkretan primjer, činjenica da postoji više apsolutnih veta potiče takmičarski duh. Rekao bih da postoje veta karakteristična za novopečene lokalne političke elite, ali moramo imati mehanizme za riješavanje konflikta koji mogu predstavljati interese svih jer je krajnje vrijeme da ova vrsta političkog instrumenta bude prevaziđena. Dakle, apsolutni veto treba zamijeniti suspenzivnim. Ovo je primjer koji pokazuje da u današnje vrijeme kolektivna prava ne moraju biti garantovana u apsolutnom smislu.  

I: U teoriji, transformacijski potencijal ustava obično je u sijenci diskursa u vezi sa gotovo svetom „zabranom“ promjena/reforme. Neko vrijeme ste boravili u BiH pa su Vam naša politička i pravna dešavanja dobro poznata. Po Vašem mišljenju, zašto je ovdje toliko teško provesti ustavnu reformu – da ne kažem nemoguće? Kako prevazići status quo?

JW: Nije teško promijeniti Ustav u BiH. Na papiru je to ustvari veoma jednostavno. U poređenju sa drugim zemljama, u vašem Parlamentu su dovoljne samo dvije trećine onih koji glasaju. Naravno, ostaje pitanje, zašto do toga nije došlo do sada. Odrastao sam u podijeljenoj Njemačkoj. Njemačka je bila podijeljena prije mog rođenja i, dok sam odrastao, mislio sam da će tako ostati zauvijek. Dakle, ove stvari uzimamo previše zdravo za gotovo jer su dio naše svakodnevnice u mnogim aspektima i detaljima. Ali ustvari sve se može lako promijeniti. Sjećam se svojih impresija 9. novembra 1989. kada je srušen Berlinski zid i kako su ljudi doživjeli ovaj proces. To se činilo nemogućim, samo dva dana prije ljudi bi bili kaženjeni za tako nešto. Ljudi su pohrlili preko zida kao da ne postoji, iako je još uvijek bio tu. Prema tome, za mene su ove stvari kao ispunjeno proročanstvo, obično samo narativ koji je stvoren i koji prihvatamo jer nam treba orijentacija, izvijesnost, pa ga je bolje ne preispitivati. A sada se vraćamo na ono što sam rekao ranije – do određenog stepena status quo je poželjan čak i za EU i međunarodnu zajednicu. Inače bi se ponovo pojavile nesuglasice. Ali problem je u tome što je uklanjanje nesuglasica takođe konstruktivan proces jer se promjene mogu osigurati samo u mirnom okruženju i to tako da ih usmjerimo u određenom pravcu. To ne mora biti haotičan proces, ne mora doći do revolucije. Dakle: Ustav se može mijenjati, to je proces o kome treba diskutovati uzimajući u obzir sve ograničenosti javnog diskursa.    

I: Na Akademskoj konferenciji „25 godina poslije: Kakva je budućnost generacija poslije Dejtona?“ održane u decembru 2020, jedan od zaključaka je bio da je neophodno mobilizirati građane kako bi došlo do ustavne reforme ili makar dogovora o ustavnoj reformi. Druga, takođe veoma bitna stavka se ticala činjenice da je potrebno stvoriti momentum za promjene. Postavlja se pitanje, kako stvoriti ovaj momentum u BiH i postoje li realne šanse za takvo nešto?

JW: Mislim da se građani ne žele uključiti u debate o ustavnoj reformi. A što su manje uključeni u ovaj proces to su veće šanse da rezultat neće biti po njihovoj mjeri. Prvo, da bi se stvorio takav momentum moraju postojati ljudi koji misle da je reforma ustava moguća i poželjna. Morate stvoriti okruženje gdje je ovaj proces nešto neizbježno, nešto što se mora desiti. A potom morate mobilizirati ljude što je, rekao bih, zadatak za međunarodnu zajednicu. Nadam se da će Joe Biden kao novi američki predsjednik doprinijeti procesu saradnje između EU i SAD-a, a ne povećati antagonizme između njih. Sljedeće godine nema izbora u BiH. Prema tome, to znači da ne morate reformisati Ustav do kraja 2021, ali svakako treba graditi momentum za promjene. Opet, kako bi razbili monopol nacionalističkih elita, građani bi mogli eksperimentisati sa građanskim vijećima kao u Sjevernoj Irskoj gdje su ljudi raspravljali možda ne baš o svim ustavnim pitanjima ali o prethodno definisanim elementima od velike važnosti. A kada razmišljate o Sjevernoj Irskoj, niko ne bi pomislio da je moguće promijeniti stavku u Ustavu koja se tiče zabrane abortusa, ali upravo se to dogodila nakon takvih raprava. Dakle, ako posložimo neke stvari, mislim da građani mogu identifikovati neke probleme o kojima bi kasnije diskutovali eksperti, a potom naravno i predstavnici u Parlamentarnoj skupštini. U slučaju BiH, treba razmišljati u pravcu ustavnih reformi amandmanima, a ne prijedlozima koji su rezultat građanskih diskusija. Mislim da bi dobra početna tačka bio Aprilski paket i principi u njemu jer je to nešto što su političke elite već dogovorile, a u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH.  

I: Takođe, zahtjevi za rodnom ravnopravnošću su nešto što treba ugraditi u Ustav BiH. U procesu političke tranzicije važno je staviti naglasak na prava žena i rodnu ravnopravnost jer je to mogućnost da se isprave istorijske greške kojima su žene isključene iz političkog života. Postoji li „pravi način“ da se rodna ravnopravnost uključi u Ustav BiH?

JW: Moj odgovor je uvijek: što više žena. Dobro je što sve više žena učestvuje u političkim dešavanjima. A naročito više madih žena jer mladi ljudi, prema rezultatima posljednjih istraživanja javnog mnjenja, često nemaju preferencije koje su u skladu sa demokratskim principima. Ali svakako, ova populacija stanovništva ima svoje interese u budućnosti. Važno je da mladi, kao i žene, budu adekvatno i možda čak i disproporcionalno zastupljeni u institucijama države. To je moguće izvesti pomoću algoritama gdje se građani biraju nasumično na taj način osiguravajući da i žene i mladi ljudi budu jednako zastupljeni ili čak zastupljeni u većoj mjeri nego ostali. Takođe, kao što sam već naglasio, imam osjećaj da se u BiH kompromis ne uzima previše u obzir što je kulturološka karakteristika naroda na Balkanu. Međutim, kompromis je osnova u ustavnom pravu. U pravilu, ovaj proces ne uključuje radiklan izbor već pomirenje ekvilibrijuma ravnoteže između različitih vrijednosti i principa kako bi se iz svega izvuklo najviše. Zato i postoji kompromis. Kada je u pitanju ustavna odredba o zastupljenosti žena, postoji mnogo primjera. To je element koji je kulturološki određen. S druge strane, ako su kulturološki aspekti previše uključeni i ako postoji prevelika zavisnost od kulture to može predstavljati prepreku ženskoj participaciji što je zapravo i razlog zašto treba uključiti slične odredbe u Ustav. Čak i u Italiji, gdje postoje slični kulturološki problemi, imamo klauzulu o zastupljenosti žena na političkim pozicijama i u institucijama. Treba biti samo oprezan da se ne pretjera sa principom zastupljenosti po kvoti. Ovo može biti i dobar indikator za etničku zastupljenost koja je veoma čest problem. Daću konkretan primjer mog ličnog iskustva kao člana Sudskog savjeta. Tokom popunjavanja pozicija sudija koristili smo kombinaciju etničkih i rodnih kriterija pri tome čvrsto ograničavajući izbor kandidata na uštrb njihovih zasluga.

I: Kako u BiH stvoriti momentum koji, između ostalog, uključuje žene odnosno kako povećati ženska prava, rodnu ravnopravnost i princip rodne nediskriminacije u Ustavu, pri tome priznajući jednak status žena i omogućavajući promjene zakonodavstva, a sve to imajući u vidu postojeću diskriminaciju? Koliko je u ovom slučaju važna hijerarhija zakonodavnih akata, to jeste koliko je važno da ovi principi budu uključeni u Ustav i usaglašeni sa svim nižim zakonodavnim aktima?

JW: Veoma je čest slučaj da federalni sistemi imaju neku vrstu „klauzule o homogenosti“, naravno ne u smislu etničke homogenosti, već homogenosti principa – ne mogu postojati protivrječnosti u smislu razlike u evaluaciji odluka između federalnog i entitetskog nivoa. Ovaj princip može naravno uključivati i specijalni odnos prema ženskom polu i rodnu jednakost kao i afirmativne akcione planove u tom pravcu. Klauzula o homogenosti garantuje i standard zajedničkog minimuma ako je želite dalje dograditi što je slučaj i sa EU zakonodavstvom. Ako mogu iskazati lično mišljenje, ponekad sam iznenađen zakonodavnim elanom koji je prisutan u zemljama bivše Jugoslavije. Mislim da su takve aspiracije posljedica socijalističkog mentaliteta i formalizma, pozitivizma i činjenice da ljudi nisu upoznati ili nisu voljni da tumače zakon na dinamičan i objektivan način. Ovo je takođe tipično i za EU zakonodavstvo. Teleološki metod interpretacije je takođe i metod koji se koristi u EU.

I: Koje je Vaše mišljenje o neposrednoj demokratiji u zemljama i društvima kakvo je naše u Bosni i Hercegovini? Da li je neposredna demokratija potencijalna opcija i za nas?

JW: Mislim da je veoma korisno vidjeti političke rezultate poput onih u Švajcarskoj, kao i neke druge slučajeve. Postoji određen rizik i delikatnost u podijeljenim društvima jer su bazirana na principu većine i plebiscitu. Obično ovo nije način na koji se donose odluke u podijeljenim društvima. Uglavnom su potrebni jednostavniji mehanizmi koji su više inkluzivni i mire grupne interese. Naročito ako imate strukturne manjine koje nikada neće imati političku većinu. Rekao bih da je neposredna demokratija rijetka, ali nikako nemoguća. 

I: EU integracija je važan proces za BiH koji zahtijeva ujednačavanje zakonodavstva, usvajanje odgovarajućih standarda, a odlučnost vlasti u BiH se ponekad ne čini dovoljno uvjerljivom. To se može vidjeti po Mišljenju Evropske komisije kao i po nekim prijašnjim izvještajima o napretku. Gdje je u tom procesu promjena Ustava BiH (koji je prema presudama ESLJP okarakterisan kao diskriminatoran)? Šta je, prema Vašem mišljenju, potrebno uraditi?

JW: Kako teče proces EU integracija u BiH – to se može vidjeti po Mišljenju Evropske komisije o aplikaciji BiH za članstvo u ovu organizaciju. Ustavna reforma je jasno naznačena kao jedan od 14 ključnih prioriteta. U tom smislu postoje dva nivoa: jedan se odnosi na vrijednosti, a drugi na funkcionalnost. Princip koji se odnosi na vrijednosti uključuje Sejdić-Finci slučaj kao i druge presude ESLJP. Dakle, potrebne su neke izmjene koje se odnose na individualna prava. To ne znači totalnu promjenu koja bi ugrozila kolektivnu dimenziju i njeno priznanje već samo određene korekcije. Mislim da je jasno da takva politička uključenost ne postoji. Što se tiče funkcionalnosti, postoji teritorijalna institucionalna fragmentacija kao i zakonodavni zaštitni mehanizmi – na primjer, postizanje sporazuma je stavka u Ustavu, stoga mislim da nije lako usvojiti bilo kakvu odluku unilateralno. Ipak, što se tiče sudskih institucija na državnom nivou koji se direktno tiču osnovnih prava građana važno se uvijek pozivati na Ustav. Dodao bih i treći element, a to je klauzula o integraciji. On je već sastavni dio Aprilskog paketa. Veoma je važno da u budućnosti vlasti u BiH zajedno učestvuju u procesima donošenja odluka na EU nivou i pruže garanciju ovoj organizaciji da će implementirati iste. Takođe je važno da postoji zajednička odgovornost entiteta ukoliko se odluke ne implementiraju ili uopšte ne usvoje u zakonodavnim organima.   

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene intervju napisala Lejla Gačanica, članica Inicijative

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s