Da li je u BiH u potpunosti iskorišten potencijal Rezolucije 1325?

Bosna i Hercegovina i nakon 25 godina od rata još uvijek živi vrlo aktuelno post-ratno stanje bremenito transgeneracijskim posljedicama i uz stalno prisutan konflikt političko-etničkih interesa. Nažalost to nije uticalo da se potpunije iskoristi potencijal Rezolucije Vijeća sigurnosti UN 1325 „Žene mir i sigurnost“ , iako je BIH to trebala, kao država koja koja svoje postojanje od novembra 1995. godine bazira na Mirovnom sporazumu i Ustavu kao njegovom sastavnom dijelu.

Kao braniteljice ljudskih prava žena, u svom radu fokusirane smo na olakšavanje pristupa pravima i pravdi za žene i u tom radu okrenute smo vrlo direktnoj saradnji sa institucijama koje su u lancu zaštite žena od nasilja i diskriminacije, pa time i promjenama koje unutar tih institucija pokazuju pomake koji se mogu povezati sa primjenom Rezolucije.

Rezolucija 1325 od država članica Vijeća sigurnosti zahtijeva da osiguraju veće prisustvo žena u donošenju odluka na svim nivoima (član 1). S tim povezano, u BiH je povećan  broja sutkinja, pa i broj žena na pozicijama predsjednika/ca sudova.  U posljednjih 5 godina povećan je i broj žena u policiji, ali su one još uvijek podzastupljene i čine samo 14% policijskih službenika, a na rukovodećim pozicijama su zastupljene tek sa 0,5%.

Tokom našeg rada potvrdile smo da brojnost žena u institucijama nije automatska garancija za pomake u pravcu razvijanja rodnih perspektiva unutar institucija. Tek nedavno su se na institucionalnom nivou počeli razvijati strateški i akcioni planovi koji uključuju rodne perspektive sa mjerama za zaštitu i poštivanje ljudskih prava žena i djevojčica, a što se Rezolucijom posebno očekuje od policije i sudstva (član 8, stav c).

Veliki je pomak učinjen prije 10 godina otvaranjem sudova za monitoring predmeta rodno zasnovanog nasilja, uključujući i seksualno nasilje, što je jedinstven primjer saradnje sudova i ženskog NVO sektora u regionu. Prisustvom ročištima, pa i onima koja su zatvorena za javnost, te uvidom u spise predmeta, omogućena je detaljna i objektivna analiza iz rodne perspektive, a uočene manjkavosti praćene su praktičnim preporukama. I u realizaciji preporuka prihvaćena je stručnost ženskih NVO tako da nam je kroz godišnji program Centra za edukaciju sudija i tužilaca dat prostor za realizaciju seminara fokusiranih na rodnu senzibilizaciju. Međutim, tek obaveznost ovakvih seminara značila bi put ka temeljnom usvajanju rodnih perspektiva u postupanju profesionalaca u pravosudnim institucijama. Od učesnika/ca seminara saznajemo i o njihovoj neinformisanosti o rasprostranjenosti nasilja nad ženama i preprekama sa kojima se žene susreću u cijelom sistemu zaštite. Ovo je naročito indikativan podatak obzirom da su većinu prisutnih na seminarima činile sutkinje i tužiteljice.

Trogodišnji program edukacije za policajce i policajke pokazao je da edukacijama o rodnoj ravnopravnosti rijetko prisustvuju rukovodioci u policijskim agencijama, jer ovu temu još uvijek posmatraju “ženskom”, a ne kao izgradnju ukupnih kapaciteta policijskih službi. Potrebu za sveobuhvatnom edukacijom potvrđuje istraživanje među policajkama koje je provela „Mreža policijskih službenica“ i objavila porazan podatak da je 53,3% ispitanica izjavilo da su bile izložene nekom obliku diskriminacije, a da ih je 15,6% doživjelo seksualno uznemiravanje na radnom mjestu.

Kada su u pitanju dodatne mjere na zaštiti žena i djevojčica od nasilja na osnovu spola, posebno silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja, te svih oblika nasilja u oružanim sukobima (član 10), kao i ubrzano procesuiranje ratnog silovanja (istaknuto u članu 11), nisu učinjeni pomaci koji odgovaraju na stvarne potrebe. Manjka edukacija i senzibilizacija profesionalaca u institucijama, kako bi mogli pružiti uslugu i zaštitu u skladu sa potrebama žrtava i preživjelih, i to kroz specijalizirane odjele i multisektorsku saradnju koja bi prevazišla formalno potpisivanje protokola.  Činjenica je da Rezolucija 1325 nije „ušla“ u sektor socijalne zaštite iako je neophodna karika u lancu zaštite od nasilja po onovu spola. Zanemarljiv je broj dodatnih edukacija za uposlenike institucija socijalne zaštite, a izmjene zakonodavstva nameću nadležnosti koje zahtijevaju specijalizirano obučeno osoblje kojeg u odnosu na potrebe itekako manjka.

Porazno je i pominjati broj procesuiranih i osuđenih za ratna silovanja. Iako sve međunarodne preporuke, pa i Rezolucija 1325 govore o potrebi ubrzanijeg procesuiranja ratnih zločina, vrlo je mali broj predmeta zločina ratnog silovanja na sudovima, pogotovo na onima kantonalnog/okružnog nivoa. Ako ih i ima, procese ne vode dovoljno specijalizirano obučeni tužioci i sudije, spremni da se dugoročnije posvete ovakvoj vrsti predmeta. Naprotiv, kako i sami izjavljuju, za njih je to često tako teško iskustvo za koje priželjkuju da se ne ponovi.  Tokom procesuiranja preživjele nemaju od strane države obezbijeđenu adekvatnu pravnu podršku, a psihološka podrška i fizička zaštita obezbijeđene su samo u sudu tokom procesa. Kako same preživjele svjedoče, mnoge žrtve/svjedokinje umiru i nikada neće doživjeti kažnjavanje počinilaca. Ženske NVO su te koje zagovaraju pristup koji odmiče politikantski odnos prema zločinu ratnog silovanja i insistiraju na neprimjenjivanju instituta zastare kada je u pitanju naknada štete kroz sudski postupak, dok je država propustila da donese krovnu strategiju koja bi omogućila da se jednostavnijim administrativnim procedurama omogući ostvarivanje prava i dobije adekvatna zaštita. Donošenje bilo kakvih rješenja motivisano je isključivo  etnički/entitetski.

Ženske NVO nisu prestale da svojim servisima i mobilnošću kompenziraju nedostatak informacija, nedostatak adekvatne socijalne mreže i pravne podrške i pomoći ženama, posebno u manjim i ruralnim područjima u kojima su žene dodatno ostavljene na socijalnoj margini. Ključna je uloga ženskih nevladinih organizacija koje nastoje svojom specijalizacijom i pružanjem usluga biti dio sistema zaštite na posebno sezibilan način koji isključuje dodatnu viktimizaciju i osnažujuće djeluje na žene koje su preživjele nasilje, uključujući i civilne žrtve rata i preživjele ratnog silovanja. NVO su te koje podršku pružaju i onima koje nisu ostvarile status civilne žrtve rata, jer status zahtijeva izjavu pred institucijom i „ulazak imena u sistem“, a ženama je potrebna podrška bez obzira na nespremnost da o svom iskustvu otvoreno svjedoče.

Obaveza države je izrada Akcionog plana za implementaciju Rezolucije 1325 i BiH je do sada izradila tri – posljednji za period 2018-2022. Njeno provođenje mora se spuštati i na najniži nivo lokalne zajednice kako bi se osjetile konkretne promjene na bolje, za svaku pojedinačnu ženu na koju se odnosi. To je način na koji rade ženske nevladine organizacije i učinkovit je model koji bi i kroz sistem ionako skupe državne administracije mogao donijeti konkretnije promjene.

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene napisale aktivistkinje Centra ženskih prava Zenica

Fotografija preuzeta sa: http://globalanalitika.com/

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s