Svetozaru Pudariću je, kao nezavisnom kandidatu za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na izborima 2018. godine, odbijena kandidatura prema važećim odredbama Izbornog zakona BiH, koje propisuju da se Srbin ne može kandidovati za ovu funkciju ako živi na području Federacije BiH. Nova tužba protiv BiH zbog diskriminacije u izbornom procesu je pred Evropskim sudom za ljudska prava, nakon što su iscrpljeni svi pravni lijekovi pred domaćim sudovima. Predmet „Pudarić protiv Bosne i Hercegovine“, u kojem bivši potpredsjednik Federacije BiH tuži državu zbog povrede osnovnih ljudskih prava da bira i bude biran bez diskriminacije u odnosu na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i pratećim protokolima.
I: Podnijeli ste apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava, zbog diskriminacije u izbornom procesu. Možete li nam reći nešto više o tome? Koji su bili Vaši motivi za tužbu ESLJP?
SP: Tužbu sam podnio kao naredni korak u slijedu poteza koje sam ranije napravio s ciljem daljeg pritiska na domaće vlasti, domaće organe koji učestvuju u izbornom procesu i mogu donijeti meritorne odluke da prekinu diskriminaciju koja je ugrađena u Ustav BiH, a koja je dodatno cementirana odredbama Izbornog zakona BiH. Smatrao sam da se radi o vrlo važnom pitanu, jer se ne radi samo o izboru članova Predsjedništva BiH, nego se radi o prihvatanju sistemske diskriminacije. Odnosno, diskriminacije o izboru člana Predsjedništva preko 400.000 građana BiH. Ova sistemska diskriminacija se javlja i u drugim zakonima, po drugim pitanjima, a njena se potvrda dobija, između ostalih, i iz odredbi Ustava BiH. Dakle, ako je Ustav BiH diskriminatoran, a u ovom slučaju je toliko jasno da jeste, borba protiv te diskriminacije jača front borbe protiv opšte, sistemske diskriminacije u drugim oblastima u BiH. Ovo privlači pažnju međunarodne javnosti (ovdje prije svega mislim na one zemlje koje će odlučivati – odnosno koje već sada odlučuju, o našem putu ka Evropskoj uniji za šta smo mi navodno jako zainteresovani). EU, njene članice, zemlje koje se smatraju demokratskim, u slučaju BIH ne mogu da ne vide da ova diskriminacija postoji i ne mogu da je prihvate kao nešto normalno, te na taj način vrše pritisak na naše vlasti. Dakle, meni je cilj da negdje neko nekada, a bilo bi mi drago da to budem ja, uspije tu diskriminaciju poništiti. Smatram da bez upornog pokušavanja i nastojanja da se to promijeni, taj neko nikada neće doći na red. Od kada je Azra Zornić prva podnijela tužbu sudu u Strazburu, nije prošao niti jedan izborni ciklus u BIH da nije bio makar jedan pokušaj kandidiranja tzv. nepodobnih kandidata koji opet nije završio pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ove 2018. godine bi bio prvi put da se to nije desilo. I to mi je također bio motiv: jer odustajanje od toga značilo bi i odustajanje od borbe ljudi koji su prije mene podnosili tužbe zbog diskriminacije u izbornom procesu i dobijali odluke koje diskriminaciju potvrđuju. To bi stvorilo privid da taj problem diskriminacije više ne postoji jer se eto nije ponovo pojavio, ujedno ojačavajući poziciju onih kojima odgovara zadržavanje diskriminacije.
Potpuno sam svjestan onoga što se na ovom putu trebalo dešavati: proces kandidovanja, odbijanje od Centralne izborne komisije, žalba Apelacionom vijeću Ustavnog suda BiH, odbijanje žalbe. Moram reći da je ovo sve izvršeno u skladu sa važećim zakonima; u slučaju moje kandidature za srpskog člana Predsjedništva sa mojim prebivalištem u FBiH, sve je bilo uređeno zakonom i ništa drugačije se nije moglo ni očekivati.
Ono što je mene djelomično iznenadilo je način na koji je reagovao Ustavni sud. Ja sam očekivao da će oni, upravo zbog argumentacije koju sam iznio u apelaciji Ustavnom sudu, apelaciju prihvatiti i u meritumu me odbiti – odnosno da će biti kreativni u obrazloženju o odbijanju u meritumu. Međutim, pokazali su se kreativnim proglašavajući apelaciju nedopuštenom cijenivši da je Ustavni sud već jednom odlučivao po ovoj stvari (što jeste propisano i u tim slučajevima je apelacija nedopuštena). Prije svega, ovdje to nije tačno jer je Ustavni sud odlučivao o apelaciji Ilijaza Pilava, ne po mojoj, a apelacije su i drugačije koncipirane. Jedino što nas povezuje je da nas je CIK odbio u razmaku više od 10 godina, zbog istog člana Izbornog zakona, sve ostalo je bilo drugačije. Dalje, Ustavni sud navodi da se nisu pojavile nove okolnosti koje bi, bez obzira što je Ustavni sud već odlučivao o istoj stvari, opravdale da se moja apelacija razmatra. U mojoj apelaciji je jasno stajalo da je u odnosu na apelaciju Pilava postoji bitna nova okolnost a to je presuda Evropskog suda za ljudska prava po predmetu Pilav! Dakle, sud koji je nadležan i po našem pravu, jer smo potpisali Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i unijeli je u Ustav, pa su odluke Evropskog suda za ljudska prava za BiH obavezujuće i dio našeg prava, presudi da se radi o diskriminaciji ali Ustavni sud to ne vidi kao novu okolnost i odbije zbog toga moju apelaciju.
Ustavni sud je ranije odbijao da se izjašnjava o bilo čemu što se ticalo Ustava BIH ili bi značilo njegovu promjenu u pogledu Izbornog zakona BiH, dobro se čuvajući da ne dođe u situaciju kao sa mnom. Međutim, godinu dana ranije je napravio propust kada je odlučivao o ocjeni ustavnosti u predmetu Ljubić. Ovime je promijenio svoju praksu, i legitimirao zahtjeve poput moga. Smatram da je to možda bio jedan od razloga za kreativnost u prvom koraku i odbijanje moje apelacije kao nedopuštene, da ne bi morali mijenjati praksu zato što se neko ne zove Božo Ljubić i nije član Sabora Republike Hrvatske, nije bio predsjedavajući Doma naroda kada je uložio zahtjev za ocjenu ustavnosti i nije predsjednik nevladine organizacije Hrvatski narodni sabor. Tako da mi je ostao jedan jedini izbor, da bih potvrdio da se ne radi o političkom avanturizmu ili hiru već da sam dosljedan u onome za što se zalažem. Taj put je da idem pred Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
I: Šta očekujete od tužbe pred ESLJP, te šta očekujete da će to značiti u BiH?
SP: Ja ne mislim da će moja tužba promijeniti postojeće stanje, da će ‘upaliti svjetlo’. Ipak, mislim da će pojačati pritisak na način da taj pritisak ne ide na građane koji će izaći na ulice; taj pritisak treba da ide na zakonodavce da ih prisili da promijene okolnosti i da se bitne stvari počnu rješavati. Razlika između 1996. godine i danas je u tome što smo svi mi 1996. godine, bez obzira šta je ko od nas preživio i gdje je bio, iskreno vjerovali da u ovoj zemlji može biti bolje. Danas teško da ćete naći osobu koja smatra da će za godinu dana biti bolje. A mi smo onda (1996.) smatrali da će nam biti bolje i pri tome nismo mislili da to treba biti za godinu dana, već za pet, deset ali da idemo ka nečemu boljem. Sada smo ta očekivanja smanjili na godinu dana, i još smo uvjereni da od toga nema ništa. Naprotiv, smatramo da će biti gore. To je opšte stanje u društvu.
Očekujem da će Evropski sud za ljudska prava utvrditi da se radi o diskriminaciji, povredi ljudskih prava u smislu Evropske konvencije o ljudskim pravima. Mislim da bi takva presuda bila na štetu ovakve BiH a u korist neke bolje BiH. Vjerovatno će ta odluka biti slična dosadašnjim odlukama. Međutim, ja očekujem još jednu stvar: da otvorim pitanje tumačenja člana 5. Ustava a ne samo, kao do sada, da li je on sam po sebi diskriminatorski ili ne. Odnosno, da li se ovaj član u našem zakonodavstvu pravilno tumači. Vidjećemo hoćemo li u tome uspjeti.
I: Odluke ESLJP već imamo (neimplementirane) u gotovo istoj stvari. Zbog čega mislite da još uvijek čekamo implementaciju?
SP: Ove četiri odluke u pet predmeta nikada neće biti implemenirane u našem zakonodavstvu ni kroz izmjene Ustava ni kroz izmjene Izbornog zakona, ako ostane stanje kakvo je danas. Ja svoju tužbu vidim i kao način borbe protiv postojećeg stanja i promjene tog odnosa snaga. Ne mislim da se sve može desiti preko noći niti brzo, čak kada bi zavisilo sve isključivo od nas. Međutim postoje dva načina: prvo, postoji unutrašnji pritisak u zemlji, socijalni. Ovaj socijalni pritisak raste, bez obzira na stalno proizvođenje među-etničkih tenzija (i refleksni odgovor na te tenzije jer su ne samo kolektivne već i individualne tragedije tako bliske i sasvim je normalno da ljudi reaguju). Drugi način za promjenu odnosno implementaciju presuda je pod pritiskom usklađivanja našeg zakonodavstva i uređenja sa standardima i pravnom stečevinom EU, za koju smo se opredijelili da želimo biti dio. Ovim putem, izmjene će doći polako, i to nakon što se oni koji im se opiru budu sigurni da to na njih lično neće imati nikakav uticaj. Koliko će ta igra trajati, preko naših leđa, to ne možemo znati.
I: Uklanjanje diskriminacije u izbornom procesu uključuje i izmjenu Ustava BiH, a odgovor na tu temu ponekad ode u pravcu odgovornosti ‘međunarodne zajednice’ i očekivanja intervencije ‘izvana’. Da li mislite da je ovo zadatak međunarodne zajednice?
SP: Ustav BiH nije proizvod dogovora njegovih potpisnika, međutim činom potpisivanja mi smo (odnosno potpisnici u naše ime) preuzeli vlasništvo nad tim dokumentima i tu treba prestati izgovaranje na međunarodnu zajednicu. Rat je završio kada su tri učesnika u ratu potpisala mirovni sporazum. Nema garanta Dejtonskog mirovnog sporazuma nego njegovih potpisnika. Tada je preuzeta domaća (bh) odgovornost za Ustav i to da drugi, izvan BiH, treba da ga mijenjaju je samo izgovor.
I: Kada se spomene ‘raspakivanje’, mijenjanje Ustava zbog bilo kojeg prava, nerijetko je popratna reakcija ‘zveckanje oružjem’, spominjanje prekrajanja države, iscrtavanje ili brisanje granica. Koliko je ovaj narativ prihvaćen, koliko se vjeruje u ove navode?
SP: Jako. Ovaj rat je bukvalno poderao inkluzivno bosanskohercegovačko društvo, koje je u obimu i obliku u kojem je postojalo bilo veoma mlado. Dakle, ono inkluzivno društvo u kojem se ne prave razlike po osnovu nacionalnosti, ili gotovo da ne prave razlike (prave se po ideološkoj ili nekoj drugoj osnovi) postoji od kraja Drugog svjetskog rata. Bilo je i ranije primjera zajedničkog života, interakcije između različitih društvenih zajednica, ali se uvijek znalo pripadnik kojeg naroda/vjerske zajednice je privilegovaniji u odnosu na druge. Kod nas je nacionalno i vjersko izjednačeno, ali to je dio naše etnogeneze. Početkom osamdesetih naša inkluzivnost je uključivala i pluralizam političkih interesa. Društvo je naime evoluiralo a ta evolucija je prekinuta. Danas se nalazimo u situaciji da to društvo koje je moglo dalje evoluirati, kao jedno inkluzivno društvo u kojem postoje razlike ali one se prožimaju u mjeri u kojoj to njihovi pripadnici prihvataju, jeste poderano. Komadići tog društva su u velikoj mjeri viktorijalno getoizirani. Mi sada de facto imamo trostruki jednopartijski sistem, koji je zamijenio jednostruki jednopartijski sistem. Sve što rade ove tri stranke koje se predstavljaju ekskluzivnim, najvećim, jedinim zastupnicima interesa svog naroda jeste da ostanu upravo to – jedini i najveći predstavnici ‘svog’ naroda. Samo je pitanje koliko narod kome se obraćaju to prihvata kao paradigmu i koliko su oni dovoljno surovi i efikasni u provođenju toga. Postoje još ponegdje primjeri pluralizma, ali i taj pluralizam se zamjenjuje pluralizmom organizacija/stranaka ne pluralizmom različitih ideologija.
Ovakvi sistemi pretenduju da vladaju svim sferama života poput kulture, obrazovanja oblikujući tako svijest građana. Tako mi dobijamo tri getoizirana društva koja žive svoj unutrašnji život bez prevelikog međusobnog dodira, živeći tu jedni pored drugih. U tim svojim zatvorenom sredinama građani koji su većina se ne osjećaju diskriminirano, pa pitanja izmjene Ustava zbog diskriminacije se čine bespotrebna takvim društvima. Diskriminaciju vide samo u druga dva društva gdje su pripadnici njihove nacionalnosti diskriminirani ali se i ta diskriminacija koristi samo za političke svrhe. Stoga, nisam preveliki optimista kada je u pitanju izmjena ustavnog uređenja dok se ne desi društvena promjena.
I: Da li mislite da postoji alternativa tome? Ima li je u političkom, društvenom diskursu?
SP: Građani BiH, bilo da se istinski smatraju time ili to shvataju nametnutim identitetom, su našli rješenje. Odlaze odavde. Dakle, taj narod na koji se svi pozivaju i o kojem svi brinu, je dovoljno pametan da shvati da ima izlaz i da bira taj izlaz. Ali opet nedovoljno pametan ili hrabar da taj izlaz potraži ovdje gdje živi. Možete li za to optužiti ljude? I možete i ne možete.
I: Može li bh Ustav biti građanski? Treba li otvoriti ustavnu reformu koja bi uključivala građanske zahtjeve?
Ne možemo govoriti o građanskom ustavu sve dok se ne oslobodimo jedne greške u razmišljanju: da građansko počiva na volji većine. Nije ni demokratija, niti građanski sistem onaj koji izvršava isključivo volju većine. To je teror većine nad manjinama. To dolazi do izražaja u ovakvim društvima kao što je naše, u kojem trebaju postojati zaštitni mehanizmi u kojima se dio politika utvrđuje konsenzusom različitih grupa.
I: Govoreći o principima nediskriminacije u Ustavu, je li ženama mjesto u ustavu BiH?
SP: Smatram da insistiranje samo na izmjeni jezika u Ustavu nije dovoljno. Suština problema je jednako ostvarivanje prava, bez obzira i na pol i na rod. U ustavnom smislu, svi moraju biti ravnopravni. Položaj mnogih prava žena i rodnih manjina se pogoršao (poput prava na istu platu za isti rad; prava raspolaganja vlastitim tijelom). Ova prava se tako pretvaraju u društveno pitanje koje treba da se riješi reduciranjem obima tog prava, umjesto da je pravo široko postavljeno a ostane privatna stvar osobe koliko će ta prava praktikovati. Ono na čemu treba raditi je insistiranje na uklanjanju diskriminacije nekoga zato što pripada određenoj rodnoj grupi. I tu ima jako puno posla – od Ustava do zakona i podzakonskih akata. Jako je bitno imati ove garancije u Ustavu, jer se time pokazuje da se naše društvo i zajednica razvijaju. Otpori su tu očekivani, sve novo nailazi na otpor i to novo se dokazuje, svoju vrijednost dokazuje, savlađujući taj otpor. Ima još puno toga da se uradi na pitanju rodne ravnopravnosti u BiH.
Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene razgovarala Lejla Gačanica.
Građanke za ustavne promjene 