Ima li učenica u razredu?

”Pitanje rodne ravnopravnosti, u najširem smislu, je nešto o čemu treba stalno razgovarati, nešto što uvijek i iznova treba problematizirati, pa tako i rodno izbalansiran jezik, a sve u svrhu razvoja ličnosti koja će poštovati i uvažavati razlike, njegovati ravnopravnost i izbjegavati stereotipe u govoru, ponašanju i slično. Treba razviti svijest da ne postoje isključivo muški ili ženski poslovi, da žene nisu “slabiji” spol, da imaju jednaka prava kao i muškarci. Treba ohrabriti djevojčice u ostvarenju njihovih ciljeva, osnažiti ih i osvijestiti da ne postoji prepreka koju ne mogu savladati.’

Pitanje o upotrebi rodno osjetljivog jezika u školama, odgovorne još uvijek zatekne nespremnima. U teoriji donekle postoji svijest, ali u praksi je još uvijek direktorica uglavnom „direktor“. Stvarnost i jezik nikako da se usaglase.

”Rodno osjetljiva upotreba jezika zavisi od osjetljivosti nastavnica i nastavnika i udžbenika. Inkluzivan jezik ne znači samo obraćati se i učenicama. To je samo prvi korak. Potrebno je da općenito u udžbenicima nema stereotipa. Da u radnim knjigama iz gramatike ima primjera gdje su djevojčice u subjekatskoj poziciji, da rečenice u množini nisu uvijek muškog roda, da se izbjegavaju rodni stereotipi gdje mama kuha ručak, a tata čita novine ili dječaci igraju fudbal, a djevojčice navijaju. Dobar primjer su čitanke za osnovne škole Svezame, otvori se! U njima su za svaki razred dodate književnice kako bi se ublažio rodni jaz koji postoji u nastavnom planu i programu”, kaže Sandra Zlotrg, magistrica lingvističkih nauka i osnivačica Udruženja Lingvisti.

Dobar primjer je i Lemana Terzimehić, profesorica razredne nastave u Osnovnoj školi Hrasno i sekretarka Udruženja učitelja Kantona Sarajevo (osim što Udruženje ima sekretarku, vjerujemo da ima i poneku učiteljicu). Lemana Terzimehić je povodom 8. marta podijelila djecu u grupe i svakoj od grupa dala poseban zadatak – pronaći žene koje su dale doprinos u nauci, tehnici, humanizmu, umjetnosti…Jedna grupa je imala zadatak da takve žene pronađe u bh. društvu. Cilj je bio jasan: ukazati na činjenicu da su žene dale veliki doprinos razvoju društva, te da to i dalje čine, iako to isto društvo ne smatra značajnim to što su žene činile i čine. Na kraju su radove uobličili/e u video, koji je objavljen na YouTubeu. 

”Trebali/e ste vidjeti njihovo oduševljenje kada su otkrili/e šta su to sve žene izumile, napravile, uradile… Djeca su to shvatila kao izazov i veoma su ozbiljno pristupili/e radu. Zapravo, sve je počelo 2016. godine kada sam u saradnji sa Forumom lijeve inicijative uradila analizu nastavnih planova i programa, te udžbenika u nižim razredima osnovne škole s aspekta rodne ravnopravnosti. Rezultati koje smo dobili/e, meni kao učiteljici, govorili su da se nešto hitno mora mijenjati. Uloge koje u udžbenicima pripadaju muškarcima su uslovno rečeno “jače”, poput ljekara, kraljeva, osvajača i sl., dok ženama pripadaju uloge njegovateljica, domaćica, prodavačica. Mijenjanje nastavnih planova i programa je institucionalno uslovljeno i traje, a ono što mogu odmah mijenjati jeste odgojno-obrazovna stvarnost u kojoj radim. I tako se nekako rodila ideja da na nastavi istražujemo o ženama koje su dale svoj doprinos nauci, tehnici i umjetnosti u najširem smislu. Obilježavanje Dana žena je mnogo više od izrađivanja i ispisivanja čestitke. Naravno, i to ima svoje odgojno-obrazovne ciljeve koje ne treba zanemariti. Stoga na taj dan, i ne samo na taj dan, treba pričati o ženama i njihovom doprinosu u društvu”, govori Lemana Terzimehić.

Na žalost, većina učenica/ka u našem odgojno-obrazovnom sistemu ne zna mnogo o uspješnim ženama i njihovim dostignućima. Razlog za to su loši nastavni planovi i programi, ali i uticaj medija i društva uopće. Rijetko se promovira uspjeh koji ostvari žena. To je posljedica patrijarhalnog društva, u kojem je žena marginalizirana do te mjere da joj često imponuje govoriti o sebi u muškom rodu, kao pokazatelju uspješnosti.

”Ako djevojčice uče samo o hemičarima, biolozima, fizičarima, piscima, naučit će da su to muški pozivi. Pošto uz to ide lekcija da je najvažnija uloga žene da postane majka (što perpetuiraju i mediji onom ostvarila se u ulozi majke), onda će birati profesije koje se društveno smatraju da su prikladnije ženama, bez obzira na svoje afinitete, i školske i vanškolske uspjehe. Ako nauče da u jeziku postoje pjevačice, sekretarice i eventualno doktorice i profesorice, a ne postoje astrofizičarke, geologinje i psihologinje, to će im biti lekcija da su muškarci norma s kojom se one trebaju porediti. I ako postanu uspješne menadžerice zahtijevat će da ih se naziva menadžerima jer to prosto bolje, važnije, ozbiljnije zvuči. Da je drugačije, da mogu čuti bez propitivanja sva zvanja i zanimanja u ženskom rodu, naučile bi da biti žena nije nešto loše”, kaže Sandra Zlotrg.

Aktivistkinje Fondacije CURE pokrenule su neformalnu Inicijativu za afirmativne dopune i izmjene sadržaja u školskim udžbenicima u Kantonu Sarajevo. Inicijativa okuplja organizacije civilnog društva, druge mreže i inicijative civilnog društva, međunarodne organizacije, neformalne grupe, teoretičare i teoretičarke, akademske stručnjake i stručnjakinje, političarke i političare, pojedince i pojedinke iz institucija za obrazovanje i školstvo, sve  kojima je u interesu inkluzivno obrazovanje bez diskriminacije. Do inicijative je došlo nakon što su analizirale udžbenike koji se koriste u srednjim školama Kantona Sarajevo.

”U jednom udžbeniku matematike nalazimo rečenicu: „Matematičari su već oko 1840. godine pisali prve kompjuterske programe.“ Jezička forma ove rečenice nas upućuje na to da se radi o muškarcima, a poznata je činjenica da je prvi kompjuterski program napravila matematičarka Ada Lovelace. Ova rečenica umanjuje doprinos matematičarke, jer je rečenica formirana kao što je do sada bilo u naučnom diskursu u kojem je forma muškog roda tzv. „generička“ ili „objektivna“. Svenka Savić, lingvistkinja iz Srbije je navela da „formom jezika autor/ica može da sakrije pol osobe, tačnije podatke da žene doprinose razvoju civilizacije i društva“, što je i tačno. U udžbeniku Sociologije, autora Slave Kukića, za treći razred srednje škole koji se koristi u Kantonu Sarajevu, zanimanja u tekstovima, njihova imenovanja u ženskom i muškom rodu ili kao neutralna su samo još jedan primjer stereotipije jer je apsolutno nevjerovatno da se žena/žene imenuju samo u ulozi majki. Pa tako u cijelom udžbeniku u ženskom rodu su imenice: „majka, redovnica“, dok je u muškom rodu: „Geografi, sociolozi, sofisti, teoretičari, filozofi, pedagozi, vršnjaci, didaktičari, andragozi, politolozi, pojedinac, radnik, direktor, rukovoditelj, profesor, student, učenik, liječnik, pacijent, predsjednik, činovnik, ministar, predsjednik vlade, menadžer, sveučilišni profesor, znanstvenik, srednjoškolski nastavnik, učitelj, umirovljenik, glazbenik, političar, umjetnik, policajac, član parlamenta”, navode  Denija Hidić i Vedrana Frašto, aktivistkinje Fondacije CURE.

Nastavnici i nastavnice u školama nemaju nikakve upute o upotrebi rodno osjetljivog jezika, a i nastavni plan i program to ne zahtijevaju. Sve se zapravo svodi na individualnu osviještenost.

”Rodno korektan jezik, nažalost, nije u prvom planu u nastavnoj praksi. Nastavnici/e su u svom radu opterećeni/e brojnim obavezama, realizacijom nastavnih sadržaja, administracijom i slično, da nerijetko ne obraćaju pažnju na takvo nešto ili smatraju da to i nije toliko bitno. Teško je govoriti zašto neko drugi to ne radi. Ja sam nastojala da svoj govor prilagodim i obogatim rodno senzitivnim jezikom. Učenicima/ama to nikako ne namećem, ali možete čuti kako i oni/e često govore u oba roda. Prilikom vježbe pisanja ili usvajanja nekih gramatičkih pravila ne pišem stereotipne rečenice u kojima “mama kuha”, “tata čita novine” i slično. Važno je svojim primjerom pokazati, a oni/e će vas, svakako, veoma spontano oponašati”, kaže Lemana Terzimehić.

Sandra Zlotrg smatra da je neosviještenost problem, te da su stereotipi izraz svjetonazora o rodnim ulogama, o većoj ili manjoj vrijednosti pojedinih grupa u društvu, o (ne)normalnosti ove ili one seksualne orijentacije.

”Čak i kada eliminiramo očite seksizme ili rasizme iz udžbenika, ostaje da se svi obračunamo sa inherentnim seksizmom i rasizmom, onim koji nam se omakne u šali ili usputnoj primjedbi o ciganskim poslovima, o hendikepiranosti, o kruškama i jabukama… Nema boljeg mjesta od škole da se o tome govori.  Ja sam ipak optimistična i mislim da se stvari mijenjaju. Na fakultetu se o tome više govori, u medijima se rodno osjetljiv jezik sve više koristi, obrađuje se kao tema… Hoću reći, nastavnice i nastavnici sve manje imaju izgovora da o rodno osjetljivom jeziku, pa i o feminizmu općenito, sa svojim đacima ne govore”, rekla je Sandra Zlotrg.

Rodno osjetljiv jezik se ne može uvesti dekretom, već je to dio dugog procesa u borbi za ravopravnost žena. Sandra Zlotrg je sa kolegicom Jasminom Čaušević napisala Smjernice o korištenju rodno osjetljivog jezika, u kojima su dale principe i nekoliko primjera, dok u praksi rješenja konkretnih jezičkih problema ostaju na svima nama.

”Na nama je da same odlučimo da li da koristimo kosu ili donju crtu (čitatelji/ce ili čitatelji_ce), ili da odlučimo da ne opterećujemo čitatelje i čitateljice kosim crtama (u udžbenicima, recimo, one lako mogu zbuniti djecu), ali da na druge načine damo do znanja čitateljstvu da ne želimo nikoga isključivati. U Parlamentarnoj skupštini BiH angažirali su me kao saradnicu prije četiri godine i objavili smo priručnik o rodno osjetljivoj upotrebi jezika. Na moje razočarenje, ostali nivoi vlasti nisu prepisali njihova rješenja. Još uvijek. Sva ministarstva obrazovanja na svim nivoima hitno moraju promijeniti planove i programe. Ali, promjena planova i programa je teška tema pa bolje da je i ne počinjemo”, govori Sandra Zlotrg.

Iz Fondacije CURE napominju da je neupotreba rodno senzitivnog jezika zapravo kršenje Zakona o ravnopravnosti spolova BiH, ali i Zakon o zabrani diskriminacije BiH.

”Sve zavisi od osoba koje rade u ministarstvima. Neke osobe su osvještene, ali nažalost još uvijek je većina tih koji smatraju da ima važnijih stvari na kojima treba raditi. Potrebno je raditi na informisanju i dijalogu, kako bi svi/e uvidjeli/e da je korištenje rodno senzitivnog jezika politička stvar, koja priznaje i pravilno imenuje polovicu mladog stanovništva”, smatraju Denija Hidić i Vedrana Frašto iz Fondacije CURE.

Profesorica razredne nastave Lemana Terzimehić uspjela je kod djece probuditi osjećaj za rodnu ravnopravnost, za rodno senzitivan jezik, kreirala je vlastiti dodatak nastavnom planu i programu. Nažalost, malo je primjera sličnih Lemani Terzimehić.

”Pitanje rodne ravnopravnosti, u najširem smislu, je nešto o čemu treba stalno razgovarati, nešto što uvijek i iznova treba problematizirati, pa tako i rodno izbalansiran jezik, a sve u svrhu razvoja ličnosti koja će poštovati i uvažavati razlike, njegovati ravnopravnost i izbjegavati stereotipe u govoru, ponašanju i slično. Treba razviti svijest da ne postoje isključivo muški ili ženski poslovi, da žene nisu “slabiji” spol, da imaju jednaka prava kao i muškarci. Treba ohrabriti djevojčice u ostvarenju njihovih ciljeva, osnažiti ih i osvijestiti da ne postoji prepreka koju ne mogu savladat”i, kaže Lemana Terzimehić.

 

Tekst pruzet sa: http://www.diskriminacija.ba

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s