Kako žene utiču na promjene ustava nakon konflikta ili nemira

Istraživanje „Kako žene utiču na promjene ustava nakon konflikta ili nemira“  se bavi različitim ulogama koje žene imaju u ustavnoj reformi tokom mirovnih i tranzicionih procesa, njihov uticaj i učinak na procese ustavnih reformi te da li je i kako učešće žena u ovim procesima povezano sa ostvarenjem mirovnih i sigurnosnih ciljeva.

Autorice Nanako Tamaru i Marie O’Reilly su navele da u zemljama pogođenim konfliktima ili nekom drugom vrstom nemira, 19 posto sastava tijela koja su učestvovala u ustavnoj reformi između 1990. i 2015. godine su bile žene koje ostavile svoj pečat u procesu revizije teksta ustava i postale snažan faktor svake uspjšene tranzicije i dugoročnog mira neprestano savladavajući  podjele u procesima pregovora, doprinoseći izgradnji mira i procesu pomirenja u duboko podijeljenim društvima zalažući se u isto vrijeme za konsenzus u ključnim pitanjima.

Kompletno istraživanje na engleskom jeziku možete pročitati ovdje , a u nastavku donosimo i dio istraživanja koji smo prevele:

Ustavna reforma je česta pojava u mirovnim i tranzicionim procesima: 75 zemalja je prošlo kroz ustavnu reformu nakon oružanog sukoba, nemira ili tranzicionog procesa iz autoritarizma ka demokratiji između 1990. i 2015. godine. Mirovne pregovore obično prate i pregovori o ustavnim reformama kako bi se uspostavio novi politički sistem tako što se zaraćene strane dogovaraju o tome kako će vlast biti raspoređena u budućnosti određene zemlje. Dalje, građani/ke i međunarodni akteri se zalažu za učešće u procesima donošenja odluka u kojima učestvuju predstavnici/e svih grupa društva – što se odnosi i na grupe koje su na neki način marginalizovane ili se ne tretiraju jednako, a njihov doprinos u rješavanju konflikta ili drugih nemira je od velike važnosti.

Uprkos rastućem uticaju koje žene imaju u mirovnim procesima u proteklih nekoliko godina – i samom dokazu o pozitivnim ishodima koje uticaj žena ima u pomenutim procesima – uloga žena u ustavnoj reformi je još uvijek neistražena. U zemljama pogođenim konfliktima ili nekom drugom vrstom nemira, 19 posto članova tijela koja su učestvovala u ustavnoj reformi između 1990. i 2015. godine su bile žene. Iako stepen participacije žena varira u zavisnosti od  procesa do procesa, njihov broj se konstantno povećava u godinama nakon Hladnog rata.

Međutim, žene su daleko od ostvarivanja ravnopravne participacije u ovim procesima, a samo učestvovanje ne znači uvijek i uticaj na pomenute procese. U osam slučajeva koji su opisani u ovom izvještaju, žene se suočavaju sa višestrukim izazovima u pokušaju da učestvuju u političkim procesima, uključujući i rodno baziranu isključivost koja potkopava njihovu političku legitimnost, stvara barijere koje onemogućavaju stvaranje efektivnih koalicija i ojačava strane čiji interesi su u konfliktu sa interesima žena u politici.

Uprkos gore pomenutim poteškoćama, slučajevi navedeni u ovom istraživanju pokazuju da su žene ostvarile zapaženi uticaj na procese donošenja odluka. One su ostavile svoj pečat u procesu revizije teksta ustava i postale snažan faktor svake uspjšene tranzicije i dugoročnog mira. Žene su neprestano prevladavale podjele u procesima pregovora, doprinoseći izgradnji mira i procesu pomirenja u duboko podijeljenim društvima zalažući se u isto vrijeme za konsenzus u ključnim pitanjima. Široka društvena participacija i dobro informisani političari koji predstavljaju građane/ke sa različitim prioritetima kada je u pitanju ustav osiguravaju široku podršku prilikom sklapanja društvenog ugovora. Žene neprestano unapređuju ustavne odredbe za ravnopravno i inkluzivno društvo – bilo da se fokusiraju na ženska prava ili prava drugih marginalizovanih grupa. S obzirom na korelaciju između isključenosti i konflikta kao i između rodne ravnopravnosti i mira, fokus žena na ovim pitanjima predstavlja značajan doprinos ka uspostavi pravnih okvira za mirnodopsko i inkluzivno društvo.

75 zemalja je prošlo proces ustavnih reformi nakon oružanog sukoba, nemira ili unaprijed dogovorene tranzicije od autoritarizma ka demokratiji između 1990. i 2015. godine.

Zaključci studija slučaja predlažu pet dodatnih taktika za žene koje žele uticati na ustavne pregovore kao i za žene i muškarce koji žele podržati inkluzivnije procese ustavnih reformi u krhkom i konfliktom zahvaćenom okruženju:

  1. Rana mobilizacija.

Pravila za izbor ili imenovanje članova/ica u ustavno tijelo se obično uspostavljaju na početku samog procesa pomirenja i tranzicije. Žene obično uspijevaju u svojim namjerama kada se udruže i zalažu za uključivost prije nego što proces izbora i imenovanja počne.

  1. Inteziviranje participacije žena, ne samo na simboličnoj osnovi.

Kvota za povećanje rodnog balansa među članovima/ica tijela koja donose ustavne odluke bi podigla participaciju žena na viši nivo. Ipak, u mnogim slučajevima, žene bi morale prevazići nedostatak legitimnosti – što se može ostvariti kroz individualnu ekspertizu ili kroz izjavu određenog političkog autoriteta.

  1. Kultivacija strateških saveza i ostalih koalicija.

Kroz koordinaciju koalicija koje imaju zajedničke ciljeve ili kooperaciju sa ključnim političkim partijama i muškim kolegama, žene će učvrstiti svoj status i uticaj stvarajući strateške saveze. Ovo uključuje stvaranje partnerskih onosa sa „insajderima“ iz tijela zaduženih za ustavnu reformu i „autsajderima“ iz civilnog društva prelazeći preko društvenih podjela koje su upravo izvori konflikta ili nemira.

  1. Efektivno uobličiti debatu.

Žene se obično zalažu za pitanja koja se tiču rodne ravnopravnosti i prava marginalizovanih grupa. Kada su ova pitanja efektno uobličena, odnosno dovedena u vezu sa sveobuhvanim ciljevima postizanja mira, pomirenja ili demokratije, njihovi ciljevi se lakše realizuju.

  1. Razumijevanje konteksta pregovora i kreativnost.

Kada žene jasno razumiju proces ustavne reforme, ključne faktore i njihove interese, obično pronalaze kreativne načine da prevaziđu prepreke kako bi mogle uticati na pomenute procese – na primjer, uvjeravanje dominantnih igrača da njihovi interesi blokiraju ustavne procese dok se pregovarači ne slože da uključe žene u svoje delegacije.

Ovi prijedlozi ukazuju na to da međunarodni donatori i oni koji nude tehničku podršku (obezbjeđujući fleksibilno finansiranje i podršku) radije podržavaju procese ustavnih reformi ženskih inicijativa koje se baziraju na ranoj mobilizaciji. Oni bi takođe trebali povećati asistenciju za inicijative koje uključuju treninge fokusirane na zagovaračko i strateško promovisanje. Ovo bi trebalo otvoriti različite mogućnosti za žene dok traže konsenzus o zajedničkim prioritetima – ne samo kroz traume koje su doživjele u ratu i aktivnosti vezane za pomirenje; žene moraju pronaći zajedničke interese kad god za to imaju razlog.

 

UVOD: GLOBALNI KONTEKST

U proteklih 25 godina, svijet je bio svjedok vala ustavnih procesa vezanih za izgradnju mira i političke tranzicije – od post-konfliktnih procesa u sub-saharskoj Africi sredinom 90-tih do Arapskog proljeća u prvim godinama 2010-e. Gledajući globalno, 75 zemalja je prošlo kroz ustavnu reformu nakon oružanih sukoba, nemira ili tranzicionih pregovora od autoritarizma ka demokratiji između 1990. i 2015. godine. Mnoge zemlje su prošle kroz ove procese više od jednog puta. U većini slučajeva države su usvojile potpuno novi ustav iako su mogle izvršiti samo male izmjene; uglavnom da bi obilježile početak nove ere i kraj ne tako slavne prošlosti. Bez obzira na opseg reformi, zemlje su obično prošle kroz ovaj proces da bi istakle izvore sukoba, kao što je marginalizacija određenih grupa ili zahtjevi za samoodređenje. Ustavna reforma, prema tome, predstavlja odličnu priliku za transformaciju zemlje, njenih institucija i odnosa sa društvom, kako bi upotpunila sam mirovni proces.

Ipak, potencijal ustavne reforme da transformiše sam konflikt djelimično zavisi od samih učesnika/ca u tom konfliktu. Dokaz da je isključenost i neravnopravnost između grupa značajan okidač sukoba ili nemira se može pronaći i u činjenici da dobra vlast uveliko zavisi od snažne društvene veze između građana i države. To dokazuje i činjenica da su mirovni procesi uspješniji ukoliko uključuju žene i druge tradicionalno marginalizovane grupe.

Tokom protekle dvije decenije, učešće žena u ustavnim promjenama je znatno prošireno. Žene sve češće preuzimaju ulogu pokretačica i tehničkih ekspertica i na taj način predstavljaju potrebe i interese svojih zajednica. Ipak, žene još uvijek nisu jednake učesnice u ustavnim reformama i predstavljaju faktor koji još nije dovoljno istražen. Ovaj rad istražuje različite uloge koje žene imaju u ustavnoj reformi tokom mirovnih i tranzicionih procesa, njihov uticaj i učinak na procese ustavnih reformi te da li je i kako njihovo učešće u ovim procesima povezano sa ostvarenjem mirovnih i sigurnosnih ciljeva.

 

Učešće žena u ustavnoj reformi je u porastu

Kao osnovni pravni dokument, ustav obično predstavlja osnovu za sve zakone i superioran je nad svim ostalim zakonima (zbog čega su zakoni često predmet ustavnog suda koji utvrđuje njihovu saglasnost sa ustavom). Prema tome, sasvim je jasno koliko su procesi ustavne reforme važni, naročito kada se usvaja potpuno novi tekst ustava. Donošenje odluka je prepušteno političkim elitama – pri tom u slučaju oružanog sukoba strane su obično neusaglašene – a te elite su uglavnom sastavljene od muških članova. Reformski procesi su prilika da strane oblikuju ishode u svoju korist; u tom slučaju, sukob između elita može biti snažan. Na primjer, strane obično ulaze u žustre rasprave po pitanju usvajanja predsjedničkog ili parlamentarnog sistema jer to može odrediti njihove pozicije na vlasti.

Iako ustavne reforme uvijek zahtijevaju sukobljavanje elita, posljednjih godina reformatori ustava (koje obično podržavaju međunarodni savjetnici i donatori) se podstiču da u ove procese uključe elemente koji se odnose na široku zastupljenost u izbornim ili dogovorenim reformama kao i mehanizme za veće uključivanje javnosti. Participativna reforma ustava je trenutno široko prihvaćena kao najbolja praksa. Ona obuhvata široku legitimnost, snažno prihvatanje teorije o javnom vlasništvu i podršku razvoju inkluzivnog nacionalnog identiteta. U kvalitativnoj studiji o procesima ustavnih reformi u 19 zemalja, istraživači su zaključili da „inkluzivni pristup može omogućiti stranama u sukobu da razgovaraju i pregovaraju o uslovima novog nacionalnog poretka i pritom riješe najvažnije razmirice na miran način,“ naročito u duboko podijeljenim ili konfliktnim društvima.

Ovo pokazuje kakvu moć ima široko učešće nekih krugova društva, uključujući i žene – trenutno najveće grupe koja je naročito marginalizovana kada je u pitanju uključenost u političke procese. Kao i muškarci, žene predstavljaju različite, često preklapajuće identitete i različite izborne jedinice kao članice komisija za nacrte, tehničke ekspertice, predstavnice civilnog društva, liderice svojih zajednica te kao glasačice. Ipak, učešće žena u politici je slabo dokumentovano, a postojeće studije još uvijek nisu adekvatno izmjerile stopu formalne zastupljenosti žena u ustavnim procesima. Naša analiza sadrži 20 slučajeva procesa ustavnih reformi u zemljama koje su imale bilo kakav sukob, nemir ili političku tranziciju između 1990. i 2015. godine; u prosjeku 19 procenata od svih članova formalnih političkih tijela za ustavnu reformu su bile žene.

Ovaj procenat nije statičan u određenom vremenskom periodu. Iako broj žena koje učestvuju u ustavnim reformama varira od procesa do procesa, ovaj rad iznosi dokaze o njihovim povećanju u periodu nakon Hladnog rata: od prosječnih 13 posto između 1990. i 1995. godine do 24 procenta između 2010. i 2015. godine. Tabela ispod (Slika 1) ilustruje trend povećanja učešća žena u ustavnim procesima, koji varira u zavisnosti od geografskog podneblja, veličine (od ustavnih komisija koje imaju 15 članica do nacionalnih konferencija sa preko 1000 učesnica) i prirode samih procesa (to jeste unutar-državnog oružanog sukoba; spoljno-državnog oružanog sukoba; nezavisnosti; ili tranzicije iz autoritarnog političkog sistema u neki drugi).

Slika 1-page-001

Iako su potrebna dodatna istraživanja koja bi objasnila uzroke ovog trenda, moguće je dijelom objasniti ove procese pomoću tri faktora:

  1. Rastuće potrebe za globalnom demokratskom participacijom kao posljedica trećeg vala demokratizacije u 90-im godinama 20. vijeka;
  2. Povećanje predstavnica u političkimi legislativnim tijelima; i
  3. Povećanje međunarodno obavezujućih regulativa u domenu široke participacije i inkluzije.

Treba svakako napomenuti da raspoloživi podaci pokazuju da su žene daleko od postizanja jednake predstavljenosti u ustavnim procesima – iako je u pitanju osnovno demokratsko pravo i važno mjerilo demokratske jednakosti.

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s