Građani i građanke BiH trenutno su zarobljeni u Ustavu koji nudi samo plemenske mehanizme donošenja odluka kako bi se riješio svojih plemenskih struktura
Čak iako su jednakost i nediskriminacija dio ustava oni predstavljaju principe koji prevazilaze odgovarajuće stanje stvarne realizacije u datom trenutku, kako nazvaju trenutnu ispravku nedostataka. Rodna ravnopravnost i ženska prava, na primjer, zahtijevaju trajno usavršavanje pravnih standarda, koji dotiču mnoge dimenzije života kao što je porodično pravo, pravo na rad, jednake plate, obrazovanje, politička participacija itd.
U vrijeme kada se obaćavaju ustavne promjene, izvršenje presude Sejdić-Finci, članstvo u EU, razgovarali smo sa prof. dr Stefanom Hammerom o najosnovnijim ustavnim principima (da se podsjetimo šta su konstitucionalizam, demokratija i ustav), kako i tome zašto je Ustav BiH sam po sebi jedinstven i šta to znači za bh. građane, a željeli smo otkriti i šta budućnost donosi – možemo li očekivati (i na koji način) ustavnu reformu i da li je razumno nadati se fer i pravednom Ustavu BiH.
Prof. dr Stefan Hammer (Insititut za pravnu filozofiju, Univerzitet u Beču) predaje pravo od 1979. godine na Univerzitetu u Beču; bio je gostujući profesor na Univerzitetu u Dakaru i profesor na razmijeni na Pravnom fakultetu Univerziteta u Kanzasu. Bio je postavljen za stalnog gostujućeg profesora ustavnog prava na Pravnom univerzitetu u Bratislavi, bio je gostujući profesor na Univerzitetu Paris Descartes, Addis Ababa i na Univerzitetu Mekelle. Radio je kao pravni savjetnik Federalnog ministarstva vanjskih poslova i kao zamjenik šefa za ljudska prava, takođe, član je Asocijacije njemačkih konstitucionalista, a radio je i kao reporter Evropskog konzorcijuma za crkvu i državne odnose. Prof. dr Stefan Hammer objavljuje publikacije i predaje predmete iz oblasti ustavnog i administrativnog prava, pravne filozofije, evropskog i komparativnog konstitutcionalizma, ljudskih prava i zaštite manjina i religijsko-državnih odnosa. 2009. godine je organizovao projekat saradnje Pravnog fakulteta Univerziteta u Beču i Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu o ustavnim reformama u BiH.
Zašto su ustavi bitni? Zašto i koliko su bitni državi, a zašto i koliko građanima? Odnosno, jesu li ovo različite ili iste perspektive razmatranja, značenja i očekivanja o ustavu jedne zemlje?
U ustavnoj državi baziranoj na demokratiji i vladavini prava, ustav u isto vrijeme legitimiše i ograničava državu. On legeitimiše moć države tako što ju je i osnovao i primjenjuje se zahvaljujući volji naroda. To je demokratski aspekt. U isto vrijeme, ustav ograničava moć države tako što osigurava efikasnu primjenu i garanciju osnovnih ljudskih prava. To je aspekt koji se odnosi na vladavinu prava. Jasno je da oba aspekta daju slobodu narodu: demokratija služi narodu u kolektivnom smislu, a vladavina prava u pojedinačnom smislu. Oba aspekta se razlikuju na konceptualnom nivou, ali u funkcionalnom smislu oni su suštinski međusobno povezani: demokratija jedino može funkcionisati na bazi poštovanja jednakih ljudskih prava svih građana, a u isto vrijeme, takva prava mogu biti realizovana samo ako su artikulisana od strane samog naroda, ili, kako je Habermas rekao, ako nosioci prava smatraju sebe i donosiocima tih prava.
Odnos države i ustava, kao međusobno pridruženih veličina, je bitna odrednica u utvrđivanju legitimacijskih i integrativnih funkcija. No, kako inkorporirati „volju naroda“, individualna i kolektivna prava građana u ovaj odnos? U kojem odnosu, primjera radi, stoji rodna ravnopravnost kao građanski zahtjev prema državi na ustavnom nivou?
U istoriji konstitucionalizma može se pronaći republikanska tradicija francuskog stila koja naglašava potpunu kontrolu usklađenosti državne vlasti i građanskih prava u demokratskoj participaciji samih ljudi u procesu donošenja zakona kao i u formulaciji „opšte volje“. S druge strane, mogu se pronaći „liberalne“ tradicije koje su više u anglo-američkom stilu, a koje naglašavaju limitirajući aspekt stvaranjem robusnog pravosuđa koje štiti individualne slobode u odnosu na zakonodavnu vlast. Takođe, pravna zaštita ljudskih prava, koja nije vezana za politički proces, odnosi se na svijest građana o njihovim pravima, a na taj način i na konstitutitvnu vlast ljudi na osnovu koje su formirali političku zajednicu. Čak iako su jednakost i nediskriminacija dio ustava oni predstavljaju principe koji prevazilaze odgovarajuće stanje stvarne realizacije u datom trenutku, kako nazivaju trenutnu ispravku nedostataka. Rodna ravnopravnost i ženska prava, na primjer, zahtijevaju trajno usavršavanje pravnih standarda, koji dotiču mnoge dimenzije života kao što je porodično pravo, pravo na rad, jednake plate, obrazovanje, političku participaciju itd. Sudovi ovdje mogu igrati ključnu ulogu, ali u konačnosti implementacija „progresivnih“ fundamentalnih prava oslanja se na demokratsku obavezu građana/ki da koriste svoja jednaka prava. S toga se stalno pozivamo na „konstitutivnu vlast“ naroda da bi reafirmisali sebe kroz ispravljanje nedostataka u realizaciji garancija osnovnih prava.
Ko je odgovoran za izmjene Dejtonskog Ustava? O ovome ste već govorili u Sarajevu – da li uistinu imamo „odgovorne“ (naspram ili zajedno sa nadležnim)?
Kao dio međunarodnog mirovnog sporazuma između zaraćenih strana i drugih strana na međunarodnom nivou, Dejtonski sporazum nikada nije bio baziran na ustavnoj moći integrisanih iako etnički različitih naroda BiH. Ako ništa, razmišljanja o integrisanim narodima su nešto što tek treba postići s vremenom, tokom ustavne prakse. Ali u isto vrijeme, sama njegova struktura je trajno spriječila građansku integraciju zbog konstantnog jačanja etničkog nacionalizma prvenstveno kroz dvije stavke: Prvo, razne aranžmane etničkog veta nakalemljne na teritorijalnu strukturu Ustava šalju poruku da su teritorijalni interesi ustvari etnički interesi. Na taj način, politički etno-nacionalizam se hrani teritorijalnim etnicizmom sadržanom u Ustavu. Drugo, nedostatak osnovnih kompetencija na nivou države šalje poruku da u BiH ne postoje zajednički društveni interesi. Vitalni zajednički interesi, kao što je interes o zajedničkoj budućnosti u EU, mogu u konačnosti imati neki uticaj, ali oni predstavljaju spoljašnji isntrument koji se ne može reflektovati na trenutni ustavni poredak. Na taj način Dejtonski Ustav je spriječio formiranje jednog naroda BiH, koji može biti shvaćen kao samoodređujući politički subjekat i koji se može smatrati odgovornim za izostanak promjena. Ni manje ni više, Evropski sud za ljudska prava smatra BiH u potpunosti odgovornom za neuspjeh ustavnih promjena. U tom smislu, sudska praksa Suda ne uzima dovoljno u obzir specifični „sui generis“ pravni status tog instrumenta koji takođe uključuje nastavak međunarodne uprave, naročito Visokog predstavnika. Ovo je od BiH napravilo kvazi-protektorat koji bi trebao dijeliti odgovornost za ovakvo stanje sa takozvanom „međunarodnom zajednicom“.
Ko je gospodar Daytonskog ustava? Da li „odsustvo političke volje“ vodi opasnim putem ustavnu reformu u BiH? Koliko štete ovakvi izgovori zapravo donose državi i građanima/kama?
Postoje dva aspekta „nedostatka političke volje“ koji su se pokazali štetnim za građane BiH u smislu razvoja bilo kakvog praktičnog iskustva demokratske odgovornosti. Prvi aspekt je činjenica da Dejtonski Ustav, svojom strukturom, slavi etno-nacionalno političko ponašanje. Već sam ukazivao na to. Drugi aspekt je nastavak međunarodne uprave u BiH, posebno kroz Visokog predstavnika, koji takođe podriva demokratsku odgovornost domaćih vlasti: postoji značajna dvosmislenost u ulozi viskog predstavnika u odnosu na slobodu demokratskog legitimiteta političkog procesa u BiH. Čak i tamo gdje Visoki predstavnik ne koristi svoju moć da bi se miješao, takvo nemiješanje neminovno ograničava demokratske odgovornosti domaćih vlasti jer se oni uvijek mogu odreći pune odgovornosti za probleme iz situacije koja je ostala nepromijenjena od strane Visokog predstavnika. Tako je ostanak međunarodne uprave takođe potkopao demokratsku odgovornost domaćih vlasti.
Što se tiče budućnosti zemlje, stvorene su značajne štete iz političke i ustavne perspektive – a da ne pričamo o dalekosežnim štetama za ekonomiju i društvo u cjelini.
Da li u BiH možemo očekivati ustavnu reformu koja će se istinski i dubinski baviti temama koje se profiliraju kao značajne za izmjene ili dopune Ustava, ili pak možemo očekivati samo „nužne“ izmjene (poput zahtjeva iz presuda Sejdić-Finci, Zornić i Pilav)?
Po mom mišljenju, čak i „neophodne“ promjene koje bi BiH trebale donijeti zakon u skladu sa evropskim standardima ljuskih prava, kako tvrdi Evropski sud za ljudska prava, će biti sve teže postići pod trenutnom vladajućom strukturom koja donosi odluke što ustavne reforme budu fundametalnije. Ustavni sud BiH i Evropski sud za ljudska prava odbacili su mogućnost da se sama implementacija Evropske Konvencije o ljudskim pravima može postići bez izmjene teksta Ustava. Ali čak i kad razmišljamo o toj opciji, praktični uticaj ove dvije alternative ne bi bio dosta drugačiji jer je postupak donošenja običnih zakona u suštini dio istog mehanizma konsocijacijskog donošenja odluka kao i procedura izmjene ustava. U obe alternative vjerovati da će pravo veta naroda napraviti reformu izbornog zakonodavstva na osnovu etničke pripadnosti takođe će se veoma teško ostvariti. Etnička diskriminacija je poput infekcije koja se ne može izliječiti korištenjem procedure donošenja zakona kao lijeka koji je takođe inficiran istim virusom kojeg je trebao iskorijeniti.
Ukoliko se vratimo na početak intervjua i analiziramo Dejtonski Ustav iz pozicije građanina/ke – koliko bh. građani mogu osjetiti Ustav „svojim“? Nerijetko nazivan „Ustavom iz nužde“ (i jednako tako nerijetko je isto korišteno za odlaganje ili ignorisanje ustavne reforme) bh. Ustav dosada ostaje nedodirljiv za građanske inicijative i/ili zahtjeve. Postoji li mehanizam za promjenu? Možemo li ga tražiti u principima direktne demokratije u procesu ustavne reforme[1]?
Kao što sam i prije istakao, građani BiH trenutno su zarobljeni u Ustavu koji nudi samo plemenske mehanizme donošenja odluka kako bi se riješio svojih plemenskih struktura. To je samo po sebi kontradiktorno. Dakle, moraju se tražiti druge alternative što znači da treba pustiti građane/ke da u cjelini zauzmu stav o ustavnom pitanju. Samo oni mogu odlučiti o tome da li žele da formiraju zajedničku ustavnu politiku i pod uslovom da daju potvrdan odgovor na ovo pitanje postojaće mogućnost da djeluju kao konstitutivna vlast i da preuzmu „vasništvo“ nad ustavom. Zaista, vršenje konstitutivne vlasti je uvijek bilo povezano sa direktnom demokratijom. U slučaju BiH, takav direktno-demokratski proces donošenja odluka morao bi biti pod palicom aktera „međunarodne zajednice“ koja je preuzela odgovornost za održivost Dejtonskog sporazuma. Samo kroz njihov angažman na međunarodnom nivou može se zaobići opstruktivni mehanizam na domaćem nivou. Dakle, kao što sam i tvrdio proteklih godina, ustavna reforma se mora udaljiti od ograničenja postupka revizije prema postojećem Ustavu i biti prebačena na proces promjene Ustava koji mora biti vođen međunarodnim pravom. Naravno, svi novi međunarodni pregovori o reviziji Dejtonskog Ustava bi morali jasno potvrditi i garantovati demokratsko samoopredjeljenje ljudi u BiH. Tako, svako međunarodno pregovaranje o promjeni Ustava moraće se odnositi na vlast konsitutivnih naroda BiH kako bi se osigurao legitimitet u skladu sa međunarodnim pravom.
Kako će etnicitet nastaviti da bude jedan od najvažnijih empirijskih faktora u BiH neminovno će morati da bude polazište za sve procese ustavnih promjena. Međutim, ovo se može manifestovati na način koji omogućuje autentičan izraz konstitutivne snage naroda u BiH. S obzirom da građani BiH nisu ni do današnjeg dana uspijeli preuzeti kontrolu nad svojim ustavom, stranke i svi garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma treba da snose svoj dio odgovornosti kako bi pronašli put do istinskog „vlasništva“ naroda BiH nad svojim Ustavom. Pod uslovom da je konsitutivna moć naroda BiH stvarna mora postojati mogućnost da se po međunarodnom pravu sprovede takav konstitutivni proces i to u formi revizije jednog međunarodnog ugovora.
Na kraju, da li je ustavna reforma u BiH potencijalni prostor za činjenje našeg sui generis Ustava više integrativnim, otvorenijim za volju naroda i, kako se zalaže Inicijativa „Građanke za ustavne promjene“ – fer i pravednijim Ustavom Bosne i Hercegovine s obzirom na rodnu ravnopravnost društva sa jednakim pravima i šanasama?
Mislim da je temeljni i participativni proces ustavne promjene sam po sebi odlučujući faktor formiranja osjećaja osnaživanja i aktiviranja svijesti o jednakoj političkoj slobodi i jednakim pravima za sve građane/ke. Kao što je Kant primjetio, pojedinac može steći zrelost za slobodu samo kroz ostvarivanje te slobode.
Intervjuisala: Lejla Gačanica, članica Inicijative Građanke za ustave promjene
[1]Princip direktne demokratije u procesu ustavne reforme je jedan od prioriteta Inicijative „Građanke za ustavne promjene“, više pročitaj na:
Građanke za ustavne promjene 
Povratni ping: Građani i građanke Bosne i Hercegovine su trenutno zarobljeni u Ustavu | hamdočamo