Političarima nije problem ustroj BiH nego pravna država s kojom će morati u zatvor

Nakon što je u Evropskom parlamentu predložena federalizacija BiH, kroz amandmane u ovogodišnjoj rezoluciji, na domaćem terenu su već iskonstruisane sve moguće podjele zemlje po nekkim novim principima. Tri entiteta, četiri regije, federalizacija sa i bez RS… Svako sve zna, a na kraju se ništa ne zna.

Zbog toga smo odlučili da o svim ovim pitanjima koja su se nametnula nakon otvaranja najnovije priče o federalizaciji BiH porazgovaramo sa univerzitetskim profesorom, sociologom i političkim analitičarom Slavom Kukićem.

On u velikom intervjuu za Buka portal objašnjava zašto je stvaranje trećeg entiteta pogubno po Hrvate u BiH, zbog čega političkim liderima nije u cilju da se stvori funkcionalan državni aparat, kako će sve ovo uticati na postojeće političke koalicije i kako parirati svemu što nam se servira iz vrha vlasti.

Gospodine Kukić, mnogo se govori o mogućnosti federalizacije BiH. Kakav je Vaš stav o ovom pitanju?

Principijelno, ne treba se suprotstavljati ničemu čemu je u podtekstu ambicija za racionalnijim, rješenjem koje je pretpostavka boljeg života, višeg standarda, veće privlačnosti za domaći i strani kapital itd. Generalno, međutim, priča o federalizaciji, ovakva kakva je na sonu, ne može biti u funkciji ničeg od navedenog. Jer, BiH je zemlja s 3.5 miliona stanovnika, a tom masom ljudi u svijetu upravljaju gradonačelnici. Za razliku od njih, međutim, BiH i danas ima cca. 170 ministara – samo Federacija 142 ministra, 142 sekretara ministarstava, više od 300 pomoćnika ministara, oko 300 savjetnika, 11 premijera i nekoliko stotina zastupnika, 35 vanproračunskih fondova, da ne nabrajam više.

Kome sve to treba? Građanima? Ni slučajno. Može biti samo u funkciji etnofilozofija, za održavanje njihove moći, za zapošljavanje njihovih sljedbenika, a svima ostalima šalje poruku „idite, jer ovdje vam nema mjesta“. Treba li, pričom o federalizaciji, sve to još dalje zaoštravati? Definitivno, u normalnom svijetu se to ne čini. Ovdje? Tko zna – sve je moguće.

Da li je federalizacija i stvaranje hrvatske federalne jedinice, što je na neki način i sam cilj cijele priče, jedini put da se postigne ta stalna želja Hrvata u BiH za ravnopravnošću o kojoj njihovi politički predstavnici toliko govore?

Ako bi, naime, i sudjelovao u priči o federalizaciji, to može biti samo priča koja u podtekstu ima regionalizaciju, ali ne regionalizaciju u kojoj bi regije imale snagu država nego bi bile u funkciji decentralizacije, u funkciji približavanja vlasti građaninu – i u kojima bi, istodobno, bili osigurani elementi ravnopravnosti i građana i konstitutivnih naroda i pripadnika nacionalnih manjina. A to, dadne li se zadatak normalnim ljudima, uopće nije zadatak koji traži posebnu pamet.

Stvaranje, pak, trećeg entiteta bi bio nož u leđa samim Hrvatima. Podsjetio bih, naime, da su po popisima iz 1991. godine Hrvati živjeli u svih 109 općina. Podsjetio bih, potom, da kompaktnu cjelinu danas čine jedino na potezu od Stoca do Livna – i u još nekoliko džepova u drugim dijelovima zemlje. Podsjetio bih, na koncu, da ih više gotovo i nema na pola prostora BiH – nekih desetak-dvanaest tisuća, naime, na čitavom prostoru RS-a.

Treći entitet bi, po onome kako stvari vidim, taj proces demografskog pražnjenja Hrvata samo nanovo pokrenuo – u ovom slučaju iz dijelova Federacije u kojima su još uvijek. A danas ih, primjerice, u Tuzli još uvijek živi 15 tisuća, u Sarajevu isto toliko, Travniku također, Zeničko-dobojskom kantonu preko 20 tisuća itd. U ideji o trećem entitetu oni se, što se mene tiče, tretiraju hrvatskim građanima drugog reda, otpisanima.

Koliko je ovo vrijeme, u kojem politički lideri u BiH radi ostanka na vlasti praktikuju svakodnevno širenje radikalnog nacionalizma i generisanje sukoba, pogodno za razgovore o prekrajanju granica, ustavnom uređenju i slično? 

Definitivno, ne. U ovakvom ambijentu pametni političari, svugdje u svijetu, energiju usmjere na druga, pitanja realnog života.

Zašto se to ne čini i ovdje? 

Pa, vjerojatno jer je preko nacionalnog tamburanja najjednostavnije do besvijesti produžavati vijek vlastitog političkog trajanja. No, istodobno se time onemogućuje i zaživljavanje pravne države. A to je za njih važnije od svega ostaloga – jer, radi se o ljudima koji su, oni s vrha posebice, do guše u kriminalu, a to znači da pravna država podrazumijeva i latentnu opasnost da završe tamo gdje kriminalci završavaju svugdje u svijetu, u zatvoru.

Pored toga, ni jedna koalicija u zemlji nije stabilna i politički lideri se ne mogu dogovoriti oko ničega, kako će onda oko pitanja koje se neuspješno poteže od kraja rata? 

Objašnjenje je krajnje jednostavno. Ovdje se, zapravo, o koalicijama u značenju koje one podrazumijevaju svugdje u svijetu ni ne može govoriti. Jer, koalicije podrazumijevaju koalicijske sporazume u kojima su sadržani principi zajedničkog djelovanja. Ovdje nigdje ništa od toga. Dakle, te domaće „koalicije“ se sklepaju, ne radi zajedničkog djelovanja nego radi poslijeizborne podjele plijena – javnih poduzeća, agencija, funkcija, a i kontrole financijskih resursa u njima.

Takvim „koalicijama“, drugim riječima, dogovor ni nije u prvom planu. Dapače, prioritetno je kako dogovor potpuno onemogućiti jer se preko toga održavaju stari, ali i proizvode novi strahovi i frustracije – a sve to, opet, produžava život njima samima.

Da li bi nova organizacija vodila daljoj razgradnji zemlje ili bi je, kao što tvrde njeni zagovornici, učinila funkcionalnijom?

Ma, pomoći ti ne može ni najbolja organizacija na svijetu ako za nju ne postoji spremnost onih koji je u život trebaju pretakati. Prema tome, organizacija bez ljudi ne znači ništa. A, u ovom momentu BiH ima ljude u politici koji za racionalniju organizaciju – koju je u odnosu na postojeću moguće pronaći bukvalno za dva sata – nisu zainteresirani. Naprotiv, zainteresirani su za političko talasanje u uvjetima status quoa.

Jedni traže federalizaciju bez RS, drugi cijele zemlje, dok treći za nju ne žele ni čuti. Kako onda išta uraditi kad su rovovi već iskopani i prije samih prijedloga?

O Daytonskom ustavu možete govoriti što vam volja – da nije ustav, da nikada nije verificiran u državnom parlamentu, da…što ti ja znam što sve ne. No, istina je da je on ustav ove zemlje i da je njegova promjena, manje ili više cjelovita, moguća samo uz poštivanje propisanih ustavnih procedura. A za to, ruku na srce, u ovom momentu ne postoji ni minimum pretpostavki. Stoga, umjesto na trošenje i vremena i energije na to pitanje puno bi pametnije bilo baviti se onim u vezi s čim postoji minimum konsenzusa – kako privući kapital, domaći i strani, kako otvoriti nova radna mjesta, kako spriječiti dalje demografsko pražnjenje zbog odlaska u druge zemlje svijeta. Možda bi potrebne pretpostavke takav pristup u doglednom vremenu i mogao stvoriti – a ako ne, ja mislim da normativni okvir nije važniji od ljudske volje. Pa, haj'mo, onda, energiju usmjeriti na nju, na razvijanje povjerenja među ljudima, na obnovu onog fenomena bosanskog komšiluka koji u toj formi ne postoji nigdje drugdje u svijetu.

Ukoliko i dođe do federalizacije u kojoj ćemo imati tri jedinice, što se najčešće zagovara, njima će vladati opet isti ljudi koji se ne mogu ništa dogovoriti na državnom nivou. I šta smo dobili?

Tri etnofederalne jedinice bi, sve da se i promjene akteri na političkoj sceni, proizvodile ambijent konflikta koji bi onemogućavao razvoj i države i društva. Dakle, s ovima ili drugima, etnoteritorijalizacija je karcinom koji bi nas prisiljavao na život na aparatima – i stoga je treba izbjeći pod svaku cijenu. Ali, izbjeći se mora i isključivo građanski princip uređenja zemlje jer i on ima ista kancerogena svojstva. Ova zemlja je, hoću reći, osuđena na kombinaciju građanskog i nacionalnog. To je, uostalom, princip u kojem je živjela i u vrijeme komunista, to je princip bez kojeg neće moći ni u budućnosti.

Na kraju, koliko sve ovo ima smisla ako znamo da niko od onih koji zagovaraju promjenu ustrojstva BiH ne radi to da bi napokon od BiH stvorio pravnu državu, funkcionalniju i održivu?

Slažem se. Njima temeljni problem i nije ustroj BiH koji bi jamčio ravnopravnost njezinim narodima nego pravna država s kojom će morati u zatvor. I stoga će, živi bili pa vidjeli, učiniti sve da se poglavlja 23. i 24. o pristupanju EU ne zatvore nikada – a nacionalno talasanje je najsigurniji put da ne dođe ni do njihova otvaranja.

Kako svemu tome parirati?

Dva su scenarija – ili okretanjem leđa etnopolitikama na izborima ili drugim formama organiziranog otpora koje bi za posljedicu imale njihovo primoravanje za odstupanje. Trećeg nema.

RAZGOVARAO: MILOVAN MATIĆ
Tekst preuzet sa: http://www.6yka.com
Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s