Valery Perry: Najbolji način za poboljšanje pozicije i prava žena je efektivniji i funkcionalniji Ustav

3022919Valery Perry radi u Bosni i Hercegovini od kasnih 90-tih. Radila je za organizacije poput SFOR-a, Evropskog centra za pitanja manjina (ECMI) i nekoliko nevladinih organizacija. U OSCE Misiji u BiH radila je od 2004. do 2011. godine kao zamjenica direktora Odjela za obrazovanje i zamjenica direktora Odjela za ljudsku dimenziju. U svoje angažmane ubraja i Public International Law and Policy Group (PILPG) u Sarajevu, gdje je radila na projektu uključivanja civilnog društva u procese ustavne reforme u BiH. Asistentitska je profesorica analize i razrješavanja konflikta na Sarajevo School of Science and Technology, kao i suradnica Democratization Policy Councila. Trenutno radi na studiji Vijeća za regionalnu suradnju (Regional Cooperation Council – RCC) o sprečavanju i suprotstavljanju nasilnom ekstremizmu u sedam zemalja Balkana i Turskoj. U ovome intervjuu, Valery Perry govori o ustavnoj reformi BiH, statusu quo, rodnoj perspektivi ustavne reforme, te mogućim rješenjima pokretanja ustavnog procesa.

Možda možemo početi sa Vašom procjenom procesa ustavnih reformi. Dokle je taj proces doveo i gdje je stao?

PERRY: Svi/e se možemo složiti da je najveći napor za reformu Ustava u BiH urađen u vidu Aprilskog paketa iz 2005/2006. godine koji je u Parlamentu BiH pao samo zbog dva glasa. Neuspjeh Aprilskog paketa nije imao toliko veze sa sadržajem amandmana, nego sa različitim agendama političkih partija, te sa problemima vezanim za predstojeće jesenje opšte izbore 2006. godine. Nažalost, bila je to velika propuštena prilika. Nakon toga su uslijedili Prud i Butmir, procesi znatno slabiji od Aprilskog paketa, koji su također propali jer političke partije nisu vidjele svoj interes u ustavnim reformama zbog odsustva vanjskih poticaja i/li pritisaka iz same države. Postalo je jasno da vodeće političke partije ne žele reformu sistema, jer sistem za njh jako dobro funkcionira.

Nažalost, nakon neuspjeha ove tri inicijative, jedini put kada smo opet imali priliku slušati o ustavnoj reformi bilo je u kontekstu presude Sejdić-Finci, što je svakako važno, ali je samo mali dio onoga što je potrebno popraviti kako bi Ustav BiH bio funkcionalniji i usklađeniji sa ljudskim pravima. Frustrirajuće je to da je čak i nakon presude Sejdić-Finci bilo sve manje pritisaka vezanih za to da država pronađe nužne pravne lijekove usklađene sa presudom Evropskog suda za ljudska prava. Ovu smo promjenu imali priliku jasno vidjeti 2015. godine kada se pojavila Reformska agenda, koja je u suštini saopštila sljedeće: “Ok, više se ne morate brinuti oko presude Sejdić-Finci, samo se fokusirajte na kreiranje novih poslova.” To je poslalo jako negativnu poruku, jer je Evropska unija u suštini poručila da se ljudska prava mogu preraspodijeliti, i da se određenim grupama ljudi može reći da nisu vrijedni pravnog lijeka, i da moraju sačekati kako bi uživali osnovna ljudska prava zagarantirana Evropskom poveljom o ljudskim pravima, koje se BiH mora pridržavati. Ovo je također poslalo poruku da opstrukcija koju provode političke partije uspijeva.

Zaista nije bilo ozbiljnih civilnih inicijativa koje se tiču ustavnih reformi tokom posljednjih nekoliko godina. Čini se da je na neki način i civilno društvo utihnulo kada su u pitanju veća sistemska pitanja, pogotovo nakon protesta i poplava iz 2014. godine. Nismo svjedočili nikakvim velikim pokretima usmjerenim ka popravljanju ekonomskih, društvenih, političkih problema kojima svjedočimo, i mislim da je to jako loše. Uprkos velikom nezadovoljstvu koje je prisutno u svakom dijelu države, ljudi se ne okupljaju oko toga.

Kad smo kod Reformske agende, nije li zanemarivanje ustavnih reformi sušta suprotnost onome što bi BiH trebalo približiti Evropskoj uniji?

PERRY: Stvar koja me godinama zbunjuje je da je, kada pogledate zadnju rundu priključivanja EU, skoro svaka zemlja u toj rundi morala napraviti znatne ustavne promjene kako bi se priključila EU. Postoje samo dvije iznimke. Prva je Poljska, koja je već znatno izmijenila svoj ustav i prije nego što je započela proces priključivanja EU, a druga je Kipar, koji je ušao u EU zbog pritiska (a neki bi rekli i ucjene) Grčke. Ne razumijem zašto EU ne inicira iskren razgovor sa javnošću i ne razgovara sa ljudima kao sa odraslim osobama, i kaže: “Morate biti svjesni da nećete ući u EU sa ovakvim Ustavom.” Slovenija, Češka, baltičke zemlje – svaka je zemlja morala promijeniti svoj ustav kako bi bila u skladu sa ovim standardima. BiH neće biti iznimka. Oni odbijaju to reći. Zapravo, šteta je što je bivši specijalni predstavnik EU Peter Sørensen davao dojam da zemlja može ući u EU sa ovakvim Ustavom, što je naprosto nevjerovatno.

Izbjegavanje ovog pitanja upravo i stvara taj dojam. Zar to nije zabrinjavajuće?

PERRY: Upitajte bilo kojeg advokata/icu – to se jednostavno neće desiti. Srbija radi na reformama ustava, Hrvatska je također to morala raditi. Public International Law and Policy Group je prije nekoliko godina uradio istraživanje o ovome kako bi se pokazalo da su. I u nekim slučajevima zemlje morale napraviti stotine malih i velikih izmjena u ustavimadeja da BiH to neće morati uraditi je smiješna. Zapravo, političarima ide na ruku to što EU ne želi sa građanima/kama razgovarati kao sa odraslim osobama, jer bi možda onda građani/ke svoje lidere držali odgovornima za neispunjavanje obećanja. No, kada EU igra ovu igru i pretvara se da će zemlja napredovati, nije ni čudo da su građani/ke izgubili/e vjeru.

Zanimljivo je da se presude Evropskog suda za ljudska prava koje su vezane za BiH uglavnom bave nacionalnošću, odnosno mogućnostima kandidiranja za izbore u kontekstu nacionalnosti.

PERRY: Bilo je nekoliko velikih ustavnih slučajeva na Evropskom sudu za ljudska prava – Sejdić-Finci, Pilav, Zornić – i svi se bave time šta zapravo znači imati državnu strukturu u kojoj postoje tri konstitutivna naroda i “Ostali”, grupa građana drugog reda. To bi nas sve trebalo uznemiravati. Niko, ni zakonski, ni strukturalno, ne bi smio/jela biti građanin/ka drugog reda. Činjenica da se političke partije toliko protive rješavanju ovog problema pokazuje da ih je strah da ako bude postojala četvrta opcija, ili glas Ostalih, oni mogu izgubiti kontrolu. To je legitiman strah. Vidjeli/e smo šta se dogodilo sa popisom. Sva kontroverza vezana za popis se opet odnosi na pitanje konstitutivnih naroda i Ostalih. Iskreno, za mene su rezultati popisa prilično nevjerovatni. Više od deset godina slušamo da u BiH ima znatno manje Hrvata/ica, jer imaju hrvatsko držvljanstvo i jer su otišli u EU; što je razumljiv izbor ako neko ima mogućnost i želi da radi u Hrvatskoj ili u Evropskoj uniji. Ideja da je danas u BiH više od 15% Hrvata jednostavno je suprotna svemu što smo godinama slušali od Katoličke crkve i ostalih. Još važnije, ideja da zaista ima manje od 3% Ostalih za mene jednostavno nema smisla. Bilo bi dobro kada bi se ovi podaci mogli testirati, što je standardna procedura kada su u pitanju popisi i drugi veliki statistički poduhvati u državama u kojima stvari funkcioniraju. U širokom smislu brojnosti populacije vjerujem da su brojevi ispravni, ali veoma sam skeptična prema brojevima koji odražavaju etnicitet, jer se čini da su upravo onakvi kakvim ih žele političke partije kako bi zauvijek zadržale status quo. Frustrirajuće je i to što je Evropska unija finansirala veliki dio popisa, i nijednom nije direktno rekla narodu ove zemlje da tri pitanja (etnicitet/nacionalnost, religija, maternji jezik) nisu bitna. Briselu ta pitanja nisu bila potrebna. Država je mogla napredovati u EU procesu i dobiti svaki Eurocent finansiranja bez ova tri razjedinjujuća pitanja. Zato je EU ne samo dozvolila, nego i platila razjedinjujući i etnički popis? To je pitanje za EU.

Inicijativa Građanke za ustavne promjene je definirala pet prioriteta za koje se zalažu unutar procesa reformi Ustava BiH, i na osnovu njih kreirala rodno odgovorne amandmane na Ustav. Oni su: upotreba rodno-odgovornog jezika u Ustavu BiH; uvođenje afirmativnih mjera u Ustav BiH radi postizanja pune rodne i spolne ravnopravnosti; proširenje postojećeg Kataloga prava odredbama vezanim za jedinstvenu zdravstvenu, socijalnu i porodičnu zaštitu; veća sudska i pravna zaštita ljudskih prava i sloboda; i princip direktne demokratije primijenjen na proces ustavne reforme. Možete li prokomentirati ove prioritete?

PERRY: Lično ne brinem oko upotrebe rodno osjetljivog jezika, i mislim da promjena u tom smjeru neće BiH napraviti funkcionalnijom, niti političare/ke odgovornijima. Međutim, razumijem da neki ljudi smatraju da je ovo pitanje od simboličke važnosti.

Kada govorimo o afirmativnim mjerama za rodnu jednakost, sve ovisi o tome kakve su to mjere. Lično sam protivnica kvota. Ja sam američka feministkinja i smatram da ljude treba izabrati ili ne ovisno o njihovim kvalitetama i učinku. Imati više žena u istom sistemu bez odgovornosti ne može biti od pomoći, i zapravo bi samo značilo da su žene saučesnice u igri koju svi igraju. Niko se neće usprotiviti tome da žene ne trebaju biti jednake i imati ista prava i obaveze kao i muškarci. Ustav bi trebao pružiti okvir za to, kako bi onda zakonski okviri nižih nivoa mogli biti usklađeni s tim.

Kada su u pitanju principi direktne demokratije, moram reći da se borim s tom idejom. Za početak, o ljudskim pravima se ne bi trebalo odlučivati na referendumu. Smetalo mi je to što se o istospolnim brakovima u SAD-u godinama pričalo u kontekstu referenduma.

Direktna demokratija može imati neke nedostatke; kao jedan od posljednjih primjera možemo navesti Brexit. Razumijem da je reprezentativna demokratija koncept koji u implementaciji ima mnogo mana, ali ideja reprezentativne demokratije barem znači da se profesionalci/e i stručnjaci/e konsultiraju sa građanima/kama i svojim biračkim tijelom kako bi se stvari desile, i da posmatraju pitanja iz holističke perspektive. Svjedoci smo problema sa direktnom demokratijom u Kaliforniji koja jasno prakticira praksu referenduma; građani/ke često glasaju za stvari koje žele, ali onda nikad ne glasaju za povećanje poreza kako bi se te stvari i platile. Koherentne javne politike bi trebale biti holistične.

Mislim da postoje određena pitanja u kojima direktna demokratija ima smisla, posebno na nivou zajednice; da li svi/e u zajednici žele da imaju novi parking ili novo igralište? Direktna demokratija me brine na pitanjima višeg nivoa. Naprimjer, ne bih voljela da u SAD-u ljudi glasaju o pitanjima klimatskih promjena, jer većina ljudi neće istražiti nauku koja stoji iza toga. Brexit je ponovo savršen primjer. Ljudi nisu glasali na osnovu kritičke analize prednosti i nedostataka ostanka u ili napuštanja Evropske unije. Proces je, umjesto toga, fokusiran na pitanja rase i imigracije, što su određeni populistički lideri prepoznali kao šansu da zaigraju na strahove ljudi. I ovdje vidimo kako se referendum može koristiti kao politički alat, jer se referendum u Republici Srpskoj o Danu RS-a manje bavi tim pitanjem, a više oktobarskim općinskim izborima i SNSD-ovom antidržavnom agendom.

Pitanje zdravstvene zaštite je zanimljivo. Da je, npr. Ustav definirao zdravstvenu zaštitu kao pravo za sve građane/ke u državi, možda sada ne bismo imali problem, recimo, nejednakih porodiljnih naknada?

PERRY: Naravno, no proširimo to i van porodiljnih naknada, jer to samo pojačava mit da je jedina vrijednost žene u tome da je majka koja rađa djecu. Radije bih rekla da je ustavno pravo na zdravstvenu zaštitu koje osigurava stopostotnu mobilnost i pristup zdravstvenoj zaštiti, u smislu plaćanja, troškova i dobijanja najboljeg mogućeg liječenja, nešto od čega bi koristi imali i muškarci i žene. Ako skijate na Jahorini, a ako zdravstveno osiguranje imate u nekom kantonu, nećete lako doći do liječenja u slučaju nezgode. Svake godine ljudi umiru jer ne mogu doći do najbliže bolnice. Mislim da bi ustavno pravo na zdravstvenu zaštitu općenito pružilo okvir za racionalizaciju zdravstvenog sistema. Trenutno su rezultati njegove fragmentacije nejednakost, nemogućnost pristupa i velik prostor za korupciju. Mnogi istraživački novinari/ke su govorili o ogromnoj korupciji u sektoru zdravstvene zaštite. Pristup zdravlju na državnom nivou bi, naravno, pomogao i rješavanju specifičnih pitanja vezanih za zdravstvenu zaštitu žena, ali bi pomogao i svim drugim građanima i građankama.

Možda je apstraktno govoriti o Ustavu u kontekstu roda, ali ovo je i dalje veoma tradicionalno i patrijarhalno društvo u kojem postoji mnogo prostora za opresiju. Kako vi posmatrate rodnu reformu Ustava, šta bi ona za Vas podrazumijevala?

PERRY: Mislim da bi žene imale više koristi od sistema u kojem su politički lideri odgovorniji. Kompletan nedostatak odgovornosti u ovom momentu, kao i pojačana etno-nacionalna dimenzija, znače da će politika ovdje uvijek biti reakcionarna, konzervativna i desničarska. Eto-nacionalističke politike se nikad ne vežu za progresivne, pro-ženske politike. Zbog toga je najbolji način za poboljšanje pozicije i prava žena efektivniji i funkcionalniji Ustav.

Još jednom napominjem da ovdje ne bih uzimala u obzir samo ženska pitanja. Voljela bih vidjeti sistem biranja u kojem postoji više direktne odgovornosti u smislu za koga glasate. Ko vas lično predstavlja na državnom nivou, ili u kantonu? Koga zovete ako se želite požaliti na nešto? Ako živite u sistemu u kojem nema direktnog odnosa između glasača/ice i izabranog/e zvaničnika/ice, nije ni čudo što je taj sistem pogrešan. Mislim da su reforme koje su dovele do direktnog biranja načelnika bile jedne od najvažnijih u BiH od Daytona. Ako znate ime osobe koja vas predstavlja, i ako se ona pokaže, možete je zadržati na toj poziciji, a ako vam se ne dopada to što radi, možete ne glasati za nju i tako je zbaciti s pozicije. Tako stvari postaju lakše. Sistem koji radi u korist svojih građana/ki u smislu da im daje mogućnost da vide ko je tačno odgovoran za nedostatak zdravstvene zaštite, obrazovanja, univerzitetskih i ekonomskih reformi, itd. će biti bolji za oba roda. Profesor Asim Mujkić je BiH nazvao partiokratijom, a ne demokratijom. Loša stvar u vezi partiokratije je da će ona uvijek biti naklonjenija muškim političarima, i manje otvorena za žene. Najbolje što se može učiniti je da se pokuša odmaknuti od partiokratije i približiti se odgovornijoj demokratiji, jer će tada i muškarci i žene koji su kvalificirani/e biti u mogućnosti da se takmiče na fer način.

Ustav BiH kreirali su muškarci u ratnom periodu u stranoj zemlji, zbog čega feminističke aktivistkinje često postavljaju pitanje zašto se Ustav koji je isključio kompletnu populaciju (a pogotovo žene), a nije podrazumijevao ni referendum ni diskusiju, još uvijek toleriše.

PERRY: U to vrijeme je to bilo pitanje sigurnosti. Okončavanje rata je bilo prioritet, pa je Ustav napravljen kako bi se dobili potpisi i kako bi se rat završio. Sistem nije napravljen da bude odgovoran, i nije trebao biti reprezentativan; on je odražavao tri strane koje su potpisale mirovni ugovor. Zapravo, Venecijanska komisija (savjetodavno tijelo Savjeta Evrope koje se bavi ustavnim i izbornim pitanjima) je u svome mišljenju iskazala da nedostatak referenduma, građanske uključenosti, pa čak i  parlamentarnog usvajanja Ustava ozbiljno narušava legitimitet ovog Ustava. Ovoga smo svjesni već godinama. Inkluzivniji sistem bi bio bolji, ali mogurazumjeti zašto je u tom trenutku bilo nemoguće zamisliti obazrivu građansku diskusiju o Ustavu.

Dvadeset godina kasnije još uvijek imamo Ustav koji se suprotstavlja konceptu ljudskih prava, kao i feminističkim principima. Kako Ustav može biti inkluzivniji, otvoreniji i više orijentiran ka ljudskim pravima?  

PERRY: Dodala bih i da Ustav treba biti reprezentativniji i odgovorniji. Bilo bi fascinantno vidjeti šta bi se desilo ako bismo imali građanski proces poput onog koji se desio na Islandu prije nekoliko godina. Ne kažem da se islandski model može jednostavno preslikati na BiH. Ali mislim da se islandski primjer može analizirati kako bi se pronašle stvari koje bi ovdje mogle funkcionirati.

Pitanje ustavne reforme se može posmatrati na više načina. Možete to biti pristup koji kaže da reforma sa sobom treba donijeti potpuno novi Ustav. To se vjerovatno neće desiti obzirom na politička i građanska iskustva iz proteklih 20 godina. Neki ljudi bi voljeli da se to desi, ali civilno društvo nema snagu da to podrži, a ne postoji ni politička podrška. To znači da imate više postepenih opcija, a onda sve postaje pitanje pokušaja definiranja toga kako bi taj proces trebao izgledati. Jedna od naučenih lekcija od Aprilskog paketa je da je paket sa mnogo različitih stvari teško prodati. Nakon političke paralize koja se desila poslije Aprilskog paketa, pitam se kako bi izgledalo imati pokret samo za ustavni amandman koji će, primjerice, garantirati pravo na zdravstvenu zaštitu? Ili za neko drugo specifično i ostvarivo pitanje za čiju realizaciju postoji širok interes. Ako bi takva inicijativa bila uspješna – ako bi, naprimjer, inicijativa Građanke za ustavne promjene bila uspješna u ostvarivanju takvog nečeg – onda bi građani/ke mogli/e reći “Uspjeli/e smo. Šta je sljedeće što možemo poboljšati?” Ne kažem da je ova opcija savršena. Prije 10 godina bih preporučila nešto drugo. Ali posmatrajući kako su se stvari odvijale, smatram da je postepeni proces neophodan dok se ne stvori široko građansko biračko tijelo sposobno za veliku političku promjenu.

Ako se proces ustavnih reformi u jednom momentu pokrene, možemo li očekivati da će sadržavati principe koji će osigurati rodnu jednakost?

PERRY: Jedino građani/ke mogu pokrenuti proces ustavnih reformi. Pozivam inicijative civilnog društva da to urade. Kao što smo već spominjali, mislim da je u trenutnoj situaciji najbolji način da se ovo pitanje pokrene to da se stopostotni napor uloži u postizanje nekog specifičnog cilja koji ima širok javni značaj, poput zdravstvene zaštite.

Pet spomenutih prioriteta su pretočeni u amandmane koji su dostavljeni Parlamentu 2013. godine. Primljeni su, ali do ovog momenta nije uspostavljena ni radna grupa.

PERRY: Ali zašto bi Parlament išta uradio? Da li ljudi protestiraju svakog dana ispred Parlamenta zahtijevajući odgovore? Ne. Da li ljudi zovu specijalnog predstavnika EU Wigemarka, ili druge diplomate, i govore “Prošlo je toliko i toliko dana od našeg prijedloga, šta se dešava?”. Ako ne postoji kontinuiran pritisak, oni neće ništa uraditi. To je, nažalost, tako, ali u pitanju je vrlo racionalno ponašanje s njihove strane; zašto bi se išta promijenilo ako ignoriranje zahtjeva aktivista/kinja prolazi bez ikakvih posljedica? Zagovaranje u političkim sistemima u bilo kojoj zemlji traži vrijeme i stalni pritisak, kako u ubjeđivanju zvaničnika/ca u svoje ideje, tako i u građenju podrške.

Kako civilno društvo može građanima/kama objasniti koristi ustavnih reformi?

PERRY: “Ustavna reforma” su postale dvije ružne riječi. Ljudi ili misle da se radi o Sejdić-Finciju, ili se boje nepoznatog, poput otvaranja Pandorine kutije. Pitanje zdravstvene zaštite je bitno, i drago mi je što se inicijativa Građanke za ustavne promjene pozabavila time. Ako se građanima/kama može reći – evo, ovo su konkretni primjeri zašto bi imalo smisla imati pravo na zdravstvenu zaštitu na nivou države u smislu mobilnosti, pristupa pravima porodilja, pristupa pravima na recept, itd. ovo bi pitanje postalo ličnije i relevantnije. Moguće je pronaći ljude u Banja Luci, Mostaru, Trebinju, Rudom i drugim mjestima, i razgovarati sa njima o istinitim slučajevima, sa kojima se ljudi mogu povezati. To je dobra stvar u vezi zdravlja – svi žele imati dobro zdravlje, i svi će u jednom momentu u životu trebati zdravstvenu zaštitu.

Zdravstvena zaštita je i dalje teško i polarizirajuće pitanje i u SAD-u; to je uvijek važno političko pitanje upravo zbog toga što utječe na svakoga. SAD radi na vlastitim reformama u ovom sektoru. BiH je suočena sa duplim izazovom jer je postratna zemlja sa slabom tradicijom demokratije koja funkcionira. Organiziranije demokratije imaju više nezavisnih medija, više nevladinih organizacija i funkcionalnih pravosudnih sistema, što sve skupa ova društva čini otpornijima. No, ne postoji nikakav drugi izbor nego da se građani/ke i građanske grupe više uključe. Neće biti visokog predstavnika koji će to za njih uraditi, ili bilo kojeg drugog lidera koji će jednostavno nametnuti takvu promjenu. Bilo je govora i o “Daytonu 2”, ali to se neće desiti; i ako bi se desilo, garantiram da bi bilo gore od Daytona 1. To bi bila repriza, jer bi opet bile uključene samo elite, a ne građani/ke. Vjerovatno bi bilo malo ili nimalo žena, osim članica partija, i vjerovatno bi na kraju to bio mnogo nazadniji ustav u svakom mogućem smislu. Izbor je ili status quo i kontinuirana stagnacija, ili promjena zahvaljujući kojoj građani/ke glasnije predlažu i zahtijevaju sistem koji je odgovorniji.

Za blog Inicijative Građanke za ustavne promjene razgovarala Masha Durkalić, novinarka, publicistkinja i aktivistkinja.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s