Mi žene, ne pristajemo na mrvice!

osmi-mart-dan-zena-zenska-prava-ravnopravnost-beta-milos-miskov-jpg_660x330Inicijativa “Građanke za ustavne promjene” zajedno sa ženskim organizacijama i aktivistkinjama, upustila je danas saopštenje povodom 8. marta 2016. godine – Međunarodnog dana žena

Stotinu i osam godina godina ranije, slogan pod kojim smo tražile svoja prava je bio “Kruh i ruže” za sve nas, kruh kao simbol ekonomske sigurnosti i ruže kao simbol boljih uvjeta života. Danas, 2016. godine nas hrane mrvicama i žele da se zadovoljimo u celofan upakovanim karanfilima.

Drage djevojčice, djevojke i žene,
Danas, 106 godina nakon Druge međunarodne konferencije socijalistkinja održane u Kopenhagenu 1910. godine kada je Clara Zetkin predložila da se 8. mart proglasi Međunarodnim danom žena i šezdeset godina nakon što su žene Jugoslavije, među prvima u Europi, izborile pravo glasa, mnoge od nas još uvijek traže svoja osnovna prava.
O historijatu osmog marta i međunarodnoj borbi i zalaganju žena za pravo glasa, jednake plate, jednake uslove rada, pravo na abortus, skraćenje radnog vremena i ekonomsku sigurnost, ali i bolji kvalitet života se ili premalo zna ili namjerno zaboravlja.

Historija ženske borbe je često manipulisana ili obesmišljena. Kafanske proslave osmog marta ili cvijeće i parfemi za “pripadnice ljepšeg i nježnijeg spola” gesta su kapitalističkog i patrijarhalnog društva koje političku borbu žena svode na jedan dan proslave, romantičnu večeru ili glorificiranje uloge majke. Važna pitanja za koja su naše prethodnice ginule i prava koja uživate, a za koja su se one izborile, su uvijek nanovo pod upitnikom i uvijek nanovo u opasnosti oduzimanja.

Mi danas nemamo razloga za slavlje. Država je osiromašena, a naša zajednička budućnost ovisna o međunarodnoj pomoći i mogućnosti za vraćanje pozamašnih kredita. Čitava zemlja se prodaje i privatizuje. Naša priroda je uništena, a proizvodnja minimalna. Nedavni protesti i plenumi su pokazali koliko razloga za zabrinutost i strah imamo. Iako nas je brojčano više, mi smo u BIH manjina, marginalizovana grupa ili objekt međunarodne i domaće pravne zaštite. I pored brojnih konvencija i zakona koji bi trebali da nas, kao “manjinu” štite, naša su prava svakodnevno ugrožena.
Mnoge od nas su na samim marginama društva, ne odlučujemo o važnim ekonomskim i političkim pitanjima, ne sudjelujemo u važnim odlukama o sadašnjosti i budućnosti naše zemlje, ne pregovaramo o ustavnim promjenama ili reformskoj agendi, a nema nas ni u Predsjedništvu BiH.

Stopa nezaposlenosti žena je alarmantno visoka, posebice kod mladih i visokoobrazovanih žena. Prednost pri zapošljavanju imaju muškarci i nerijetko posao dobije onaj kandidat koji se ne planira udati i osnovati porodicu. Slučajevi mobinga i seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu se gotovo uvijek odnose na žene. Vijesti o nama koje zbog trudnoće ostajemo bez stalnog zaposlenja su svakodnevnica. Ako se, pak, neka od nas odluči na materinstvo, na podršku u ostvarivanju porodiljskih prava ne trebamo računati jer ona danas ovisi o retrogradnim politikama entiteta ili kantona u kojima imamo prebivalište. Problem “bijele kuge” je gotovo uvijek krivica osviještenih žena, a pravo na abortus se uvijek iznova problematizuje od strane religijskih vođa i “elokventnih i dobrodušnih” muškaraca. Budućnost zemlje i budućih naraštaja leži u rukama nas hrabrih koje smo se odvažile na materinstvo “o svom trošku”. Povratak na posao često za mnoge od nas znači i dodatno opterećenje jer sistem podrške u roditeljstvu i odgajanju djece i za zaposlene i nezaposlene majke danas ne postoji.

Ulazak u treću dob predstavlja utemeljeni strah, jer je ostvarivanje prava na penziju i sigurnu starost jednako dobitku na lotu.
Svaka treća djevojčica, djevojka ili žena u toku svog života iskusi neki oblik nasilja, a ratna prošlost u kojem je silovanje korišteno kao “oružje rata” i dan danas pokazuje svu količinu straha i trauma koje se kao virus šire na nove generacije.
Podršku nama koje smo preživjele nasilje daju jedino ženske grupe, a u isto vrijeme država zatvara sigurne kuće za nas koje smo preživjele porodično nasilje i predlažu nove mjere za brisanje žena iz Izbornog zakona.

Mi, žene s invaliditetom, smo u potpunosti nevidljive, bez mogućnosti da pređemo fizičke barijere i društvene predrasude.
Mi, majke djece s invaliditetom, ne zanimamo ni državu ni društvo.
Mi, samostalne roditeljke ne postojimo u zakonima, ne postoje ni alimentacioni fondovi, a država okreće glavu od onih koji ne plaćaju za izdržavanje svoje djece – smatrajući da je to još jedan problem koji trebamo riješiti “unutar 4 zida”.
Mi, LBT*  žene smo izložene nebrojenim oblicima nasilja, i u potpunosti smo marginalizovane, kao i sve one od nas koje smo se drznule zakoračiti u muški dominatni svijet sporta i nauke, ekonomije i politike.
Mi, povratnice i mi žene iz ruralnih područja postajemo zanimljive samo u predizbornim kampanjama, i potpuno smo instrumentalizovane od strane političkih lidera.
Prema nama, djevojčicama, djevojkama i ženama se ne ponaša kao prema jednakima već kao prema robinjama i neprijateljima.
Kultura sjećanja na velike i važne žene koje su gradile našu zemlju ne postoji, a pozitivni “uzori ponašanja” za mlade djevojke i djevojčice danas su nažalost bogate i operisane starlete. Medijski prikazi žena su gotovo uvijek problematični, seksistički i pretjerano seksualizovani, a njihova je poruka udaj se dobro, šuti i rađaj!
U vremenu kada u svijetu razmišljaju o životu na Marsu, u Bosni i Hercegovini se bolnice zatvaraju, na bazične preglede se čeka i do osam mjeseci, a prevencija raka dojke i grlića materice se smatra luksuzom. Pitka voda, održive okolišne politike, kreativno i svrsishodno slobodno vrijeme nije na mapi puta naše budućnosti.
Ako se osvrnemo i vratimo 60 godina unatrag, u doba kada su žene sudjelovale u vlasti i imale jednake naknade za isti posao kao i muškarci, kada su gradile i obnavljale zemlju, učestvovale u političkim organizacijama i sindikatima, učile i obučavale se, danas s punim pravom možemo reći da nam je puno gore i da istinskog razloga za slavlje nema.
Neki bi, doduše rekli, dobro je, ne puca se.

Drage sve, neka vas ovaj 8. mart ohrabri da ne pristajete na mrvice, da ustanete i dignete glas protiv svih onih koji/e nas smatraju objektima i koji/e stoje na putu ostvarenja naših prava.

Nek nam živi 8.mart!

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s