Napredak BiH na mikronivou!

reformIncijativa “Građanke za ustavne promjene” ukazuje da Bosna i Hercegovina treba što hitnije kreirati jasan plan za riješavanje problema svih građanki i građana u oblasti kršenja ljudskih prava, sa jasnim kriterijima za utvrđivanje odgovornosti nosilaca političkih funkcija koji su odgovorni za navedeno stanje. Kao što je Nedim Jahić istakao u svom članku koji u nastavku prenosimo, zadaci postavljeni kao dio Reformske agende koji imaju za cilj približavanje BiH Evropskoj uniji, upotpunosti su bacile u ćošak krucijalna pitanja koja se tiču poštivanja ljudskih prava, borbu protiv diskriminacije i prava manjina, kao što su prava žena, osoba s invaliditetom i LGBT* osoba.

U procesu napretka ka evropskim integracijama, gdje su trenutno u fokusu javnosti zadaci iz Reformske agende, može se zaključiti da vlasti namjerno iz vida gube i vrlo rijetko spominju pitanje političkih kriterija, te problema koji se za njih vezuju, kao nešto što Bosna i Hercegovina treba uraditi, promijeniti i učiniti drugačijim, kako bismo sutra mogli biti prihvatljiv kandidat za članstvo u Evropskoj uniji.

Poštivanje ljudskih prava, prava manjina, te borba protiv diskriminacije, teme su koje su potpuno sišle sa radara ovih procesa, premda su i ranije bile vrlo ograničeno prisutne vezujući se usko za pitanje ustavnih promjena i provedbe presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.

Međutim, kao što je i sama presuda usko postavljena, tako i sve drugo što slijedi, zapravo suštinski našu zemlju ne priprema za ozbiljniji obračun sa postavljenim standardima političkog sistema koji pretpostavljaju diskriminaciju i povlaštenost određenih grupa kao pravilo i nešto što je sam temelj održivosti odnosa unutar institucija. U konačnici, čak i zaštita nominalno privilegiranih grupa, često ne vrijedi ni kada je utvrđena kao obaveza, ukoliko za nju ne postoji dovoljno ‘ruku’ u tijelima u kojima se obaveza treba provesti u djelo.

Za takva pitanja ne treba ići čak ni dalje od provedbe prava povlaštenih zajednica u sistemu, pa vidjeti da se na najednostavnijim primjerima poput obaveze da predsjednici/e općinskih vijeća/skupština opština ne pripadaju istoj etničkoj skupini kao i načelnici/ce općina/opština, prakse drži samo onaj ko mora, zbog ruku u ovim tijelima, a tamo gdje postoji ‘politička volja’ da se obaveza ne poštuje, to tako i biva, kao što je naprimjer slučaj sa općinom Centar Sarajevo (sa dva/ije Bošnjaka/inje na tim pozicijama) ili opštinom Foča (sa dva Srbina/pkinje).

U takvom kontekstu, vrlo je teško zamisliti mogućnost napretka na mikronivou koji bi suštinski popravio poziciju i status svih onih koji ne pripadaju relevantnoj političkoj, etničkoj ili vjerskoj većini, a da ne govorimo o marginaliziranim grupama izvan tog kruga podjela, kao što je slučaj sa ženama, osobama sa invaliditetom ili LGBT osobama. No, ono ključno pitanje ostaje ‘ko je odgovoran’, a najčešći odgovor biva ‘koordinaciono tijelo’, ‘provjerite na drugom nivou’, ‘sporimo se oko nadležnosti’ i slično.

Cijeli članak pročitajte na: eu-monitoring.ba 

 

Advertisements