Jasmina Čolić: Ljudska prava nisu univerzalna

12109004_1689783604590500_3140974461346923830_nJasmina Čolić, viša je saradnica u Centru za ustavne i upravne studije i v.d. koordinatorica u Koaliciji 143. Radila je od 2012. do 2014. kao programska menadžerica u Public International Law & Policy Group (PILPG) na projektu „Ustavna reforma u Bosni i Hercegovini: Uključivanje civilnog društva“ koji je finansirao USAID. Svoje iskustvo obogaćuje učešćem na brojnim projektima namijenjenim mladima.Posebno je značajno spomenuti njezino učešće u evropskoj volonterskoj službu u Velsu gdje je radila sa mladima problematičnog ponašanja. Velike doprinose i nesebično zalaganje pruža u mnogim procesima izgradnje mira. Diplomu diplomirane politologinje stekla je na Univerzitetu u Sarajevu, te konstantno ulaže u svoj profesionalni razvoj kroz različite vidove dodatne edukacije. U slobodno vrijeme zagovara i primjenjuje principe permakulture.

 S obzirom na vaše iskustvo u oblasti ustavnih reformi, odakle početno interesovanje za djelovanje u toj oblasti?

Radeći dvije godine za Public International Law & Policy Group na projektu „Ustavna reforma u BiH: Uključivanje civilnog društva“ imala sam priliku steći uvid u stanje unutar civilnog društva u BiH, te naučiti vrijedne lekcije o (ne)saradnji istih. Kroz praćenje različitih inicijativa za ustavne promjene uočavala sam slabe tačke i propuštene prilike. Istovremeno, na bh. političkoj sceni nije došlo ni do kakvih promjena, ali jeste došlo do laganog buđenja svijesti među građanima, što je iskazano prošlogodišnjim protestima. Najviše me je to opredijelilo za dalji rad na ustavnim pitanjima.

Trenutno ste aktivni u Koaliciji 143, možete li nam nešto reći o tome i napraviti paralelu sa postojećim/ranijim incijativama za izmjene Ustava?

Koalicija 143 okupljena je oko vrlo specifičnog modela ustavne reforme koji smo nazvali municipalizacijom. Ovaj model daje jedan potpuno drugačiji okvir od svih inicijativa za izmjene Ustava, jer je to, prije svega, model novog društvenog ugovora kojim bi u znatnoj mjeri bile ojačane jedinice lokalne samouprave (općine i gradovi) koje su najbliže građanima i njihovim potrebama, te u temelj ugrađen građanski princip jednakopravnosti, ali ne na uštrb konstitutivnih naroda.

Niti jedna od postojećih ni ranijih inicijativa za izmjenu Ustava Bosne i Hercegovine nisu dovele u pitanje ključne vrijednosti (ako ih uopće možemo nazvati vrijednostima) i principe na kojima se temelji dejtonski Aneks 4. Primarni cilj ovakvog Ustava bio je okončati ratni sukob i osigurati saradnju nekad zaraćenih strana kroz izgradnju institucija u nadi da će to dovesti do razvoja države. I gdje smo stigli 20 godina poslije? Do toga da se negira postojanje i opstajanje BiH kao države!?
Model municipalizacije uklanja one koruptivne elemente iz ustava od kojih drugi prijedlozi reforme nisi uopće odmakli.

Koje su vaše preporuke za približavavanje ustavne „priče“ običnoj građanki/inu BiH?

Neophodan je rad na terenu, direktni kontakti i razgovori sa građanima. Mora se čuti ono što oni misle i imaju za reći, kao i njihovi prijedlozi za unapređenje političkog sistema BiH. No, da bismo dotle došli, neophodno je građane educirati o važnosti ustava i na koji način isti utiče doslovno na svaki aspekt društvenog života. Civilno društvo koje se  namjerava hvatati u koštac sa tim ne smije bježati od tzv. teških tema. Mediji nam nisu naklonjeni, što nam daje dodatni zadatak: efikasno razbijati mitove koje, upravo putem medija, propagiraju političke stranke kako bi se zadržale na vlasti. Treba tragati za vrijednostima koje građane ove države spajaju, a ne za onim što nas razdvaja.

Na koji način ste saznali za Incijativu „Građanke za ustavne promjene“ i koje je vaše mišljenje o postojanju i funkcionisanju incijative uopšte?

Pa moram se, apsolutno neskromno, pohvaliti da sam ja bila dijelom procesa stvaranja Inicijative „Građanke za ustavne promjene“. Naime, tokom rada za PILPG, nastojali smo naš projekat učiniti svojevrsnom centralnom tačkom mreže različitih inicijativa koje su na bilo koji način djelovale u oblasti ustavnih pitanja. Tako smo dijelili veliku količinu informacija, često povezujući one organizacije čije su inicijative bile komplementarne. Time su te inicijative dobile potencijal da budu mnogo efikasnije. To je bio slučaj i sa dva paralelna projekta od kojih je jedan za cilj imao izradu platforme prioriteta ženskih nevladinih organizacija u procesu ustavne reforme, dok se kroz drugi radilo na izradi amandmana na Ustav BiH iz rodne perspektive. Dakle, jedna grupa radila je na definiranju onog šta treba mijenjati, dok je druga odgovorila na pitanje „kako“. Udruživanjem snaga nastala je Inicijativa.

Moje mišljenje o Inicijativi i njenom funkcioniranju je da mora pobjeći od ustaljenog pristupa ustavu i ustavnim pitanjima koji se sastoji iz kozmetičkih izmjena, ne dirajući u srž. A da bi se u tome uspjelo, mora se imati u vidu uloga političkih stranaka i ne smije se bježati od toga da se stvari nazovu pravim imenom.

 Koliko je po vama značajan princip direktne demokratije za čije se uvođenje u Ustav BiH zalaže i sama incijativa?

Apsolutno, i preznačajan, da tako kažem. Općenito, da bi demokratija uistinu bila demokratija, građani moraju imati aktivniju ulogu. Nije samo u BiH evidentno da posrednička demokratija nije dostatna za građane i normalno funkcioniranje države. Granice povjerenja su, naročito nakon rata, dosta sužene, te je potrebno ponovo raditi na izgradnji osjećaja za aktivno građanstvo i na rekonostrukciji lokalnih zajednica, što u velikoj mjeri može doprinijeti saniraju podijeljenosti bh. države i društva.

Da li je po vašem mišljenju važno da Ustavna reforma ima i rodnu dimenziju?

Nažalost, evidentno je da ljudska prava nisu univerzalna, što je stvorilo potrebu da se unutar demokratskih sistema oni koji su isključeni iz prava ujedinjuju po različitim osnovama. Kad god bi glas takvih grupa ojačao, međunarodne organizacije bi usvajale deklaracije, povelje, konvencije i slične instrumente za garantiranje prava samo-identificiranim grupama. Ono što je slaba karika u tome jesu mehanizmi provedbe. I uprkos napretku koji je učinjen po pitanju približavanja prava žena pravima muškaraca – namjerno izbjegavam reći izjednačavanju, jer smo još daleko od toga – žene i dalje vode bitku sa isključenošću. Osvrnimo se na proteklih 20 godina u Bosni i Hercegovini: žena nije bilo za pregovaračkim stolovima ni u Washingtonu ni u Dejtonu, nije ih bilo ni u pregovorima oko tzv. aprilskog paketa ustavnih promjena, ni u Butmiru, ni u Prudu. Sastavnim dijelom Ustava BiH jesu brojni međunarodni dokumenti koji se odnose na širok spektar prava, no žene se i dalje bore za svoj status u bh. društvu. Za to je potrebno jako uporište… i mehanizmi provedbe.

Kako motivisati mlade žene za snažnije bavljenje temom Ustavnih reformi?

Način na koji se (mlade) žene može motivirati da se uopće bave ovom temom ne razlikuje se od načina na koji se to može raditi sa muškarcima. Dapače! Građani/ke, s obzirom da u procesu donošenja odluka učestvuju tek po jedan dan svake dvije godine, kada ih se „tjera“ na izbore, moraju biti ujedinjeni u svom zahtjevu za većim učešćem u demokratskim procesima, a ne praviti agende koje ih diferenciraju po bilo kom osnovu. Dakle, najprije je potrebno osvijestiti kod ljudi šta je, zapravo, Ustav, zašto je važan. Jasno pokazati da, kao temelj države, Ustav utiče na apsolutno svaki segment društvenog života.

Vaše preporuke članicama Incijative za zagovaranje izmjena/dopuna Ustava iz rodne perspektive u narednom periodu?

Najprije je potrebno educirati se o ustavu, ustavnim pitanjima, procesima i ključnim akterima u izmjenama i dopunama ustava. Kad je već izrađena zajednička Platforma prioriteta, potrebno je osigurati podršku građana i građanki, a onda krenuti u lobiranje za, prvo, vraćanje diskusija o ustavnim promjenama u nadležne institucije, a onda za stavljanje vaših prijedloga u parlamentarnu proceduru.

Vildana Džekman

Advertisements