Stevan Salatić: Dvije decenije od Dejtona – ista meta, isto odstojanje

Autor: Stevan Salatić

I dvadeset godina od nastanka današnje Bosne i Hercegovine svjedoci smo iste politike koju vode isti ljudi gotovo dvije decenije.

U Banjluci je početkom druge polovine mjeseca septembra, u organizaciji Nezavisnih novina održana konferencija pod nazivom “20 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma – pogledi”.

20150919_114141Prilika da se davno ustaljena politička klasa po ko zna koji put sastane, prodiskutuje o stvarima o kojima već odavno sve znaju i ptice na grani, izrazi negodovanje što se društvo u Bosni i Hercegovini nalazi u teškom stanju i istakne nadanje da će Bosnu i Hercegovinu u budućnosti ogrijati neko toplije i prosperitetnije sunce. Onako proročki, na kraju konferencije ta ustaljena politička klasa donosi zaključke da je “neophodno usmjeriti energiju na ciljeve o kojima postoji i može se postići konsenzus”.Deklarativno pozivanje na konsenzus i bolje razumijevanje među  narodima, korištenje floskula kao “različitosti u BiH treba da budu bogatstvo, a ne prepreka saradnji i razumijevanju”, poneko upiranje prstom na međunarodnu zajednicu i Visokog predstavnika kao glavni razlog što živimo ovako loše kao što živimo, Izetbegovićev usiljeni osmjeh Dodiku i obrnuto stvari su koje su obilježile i ovu manifestaciju kao što će obilježiti i svaku drugu u ovoj jubilarnoj dejtonskoj godini.

Poslije ove konferencije prva stvar koji pada u oči jeste prisustvo istih ljudi kao i na desetogodišnjoj “proslavi” dejtonskog rođendana. Ista lica, ista imena, vozni park malo bogatiji nego li 2005.godine (valjda tako treba), isti antagonizmi (kako etnički tako i lični), iste teme i poruke i insistiranje na 3 različite vizije Bosne i Hercegovine. Identifikacija istih osoba koji se “vrzmaju” političkom scenom Bosne i Hercegovine već dvadeset godina nameće jednostavan zaključak.

Bosna i Hercegovina je proizvela u ovih dvadeset godina neuništivu političku klasu koja je toliko ojačala da je danas postala cilj samoj sebi. To su isti oni ljudi koji su pozivali na poslijeratni međunacionalni konsenzus pa odustali od njega, koji su imali jednu viziju Bosne i Hercegovine kada su stranci pravili Alijansu za promjene pa izigrali strance, koji su tvrdili da je prudski paket prilika za novi početak Bosne i Hercegovine pa doživili prudsko nasukavanje, koji su se zaklinjali u Aprilski paket pa odustali od njega, koji su se obavezali implementirati presudu “Sejdić-Finci” pa presudu stavili ad acta…

Ono što je konstanta političkog života Bosne i Hercegovine je trajno održanje statusa quo. Hermeneutičnost Dejtonskog mirovnog sporazuma dozvoljava post-ratnim/današnjim političkim elitama manevarski prostor u kome kao predstavnici političke klase mogu da mijenjaju ideološke svjetonazore i stavove po potrebi ali ne mogu izgubiti status predstavnika političke klase jer su stvorili sliku u javnosti da je dejtonski ustav došao u paketu s njima i da su jedino oni sposobni da tumače Dejton, da ga razumiju i da brane ustavnu nacionalnu poziciju svoga naroda. Stvorena je slika u javnosti prema kojoj s odlaskom vodećih političara nestaju i određeni politički aranžmani. Ta politika, koju sam slobodan nazvati amanet politikom, određene figure iz našeg političkog života simbolizuje, pokušavajući javnosti poslati sliku da je odlazak te figure iz političkog života ubitačan po nacionalnu politiku i sudbinu cijelog jednog naroda.

Pravi dokaz amanet politike jeste politika Stranke demokratske akcije. Poslije izbora 2014.godine Bakir Izetbegović je postavši bošnjački član predsjedništva, učvrstio svoju dominaciju u okviru bošnjačkog biračkog tijela. Amanet politika bošnjačkog člana Predsjedništva proizilazi iz dva izvora. Najprije, kao sin prvog predsjednika Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović se veoma često poziva na očevo zavještanje i na porodični kontinuitet vladavine u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je zemlja koja nosi u svom temelju jedno takvo porodično pravo za vladanje.

Načelo primogeniture u procesu nasleđivanja upravljačke pozicije nije samo karakteristika srednjovjekovne Bosne i Hercegovine i turskog perioda. I u komunističkom dobu postojanje porodičnog amaneta na upravljanje u našoj zemlji bilo je izraženije nego li u jednoj drugoj državi bivše Jugoslavije. Primjer za to su vladavine Pozderaca, Čengića i sl. Znajući za postojanje pojave opravdanosti porodičnog nasleđivanja u upravljanju, Bakir Izetbegović se u izjavama veoma često poziva na porodični kontinuitet i na očevo ostavljanje u legat Bosne i Hercegovine upravo njemu. Drugi izvor za vođenje amanet politike Bakir Izetbegović izvlači iz činjenice da je Stranka demokratske akcije prva novija, organizovana, politička grupacija u bošnjačkom nacionalnom korpusu, da je ona nacionalno organizovala bošnjački narod 90-ih i da jedino ona zna i može da razumije poziciju Bošnjaka u BiH a da jedino on kao predsjednik SDA može da brani nacionalne interese na najbolji način.

Na sličan način i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koristi amanet politiku isključivo u dnevno-političke svrhe. Kontinuitet vladavine u Republici Srpskoj od već sada 10 godina, uspješnost u čuvanju ustavne pozicije RS u procesu ustavnih reformi 2006-2008, preuzimanje snazne nacionalne retorike koja je ranije bila odlika Srpske demokratske stranke, podrška (formalna ili neformalna) ratnih lidera Republike Srpske, dug period neogranizovanosti opozicije  omogućili su predsjedniku RS da u javnosti stvori sliku jedinog zaštitinika Republike Srpske i njene pozicije unutar Bosne i Hercegovine. Epiteti “čuvara Srpske”, “nacionalnog barda”, “zaštitnika nacionalnih interesa” vrlo često se mogu pronaći uz ime Milorada Dodika u medijima.

Cilj je jednostavan – prikazati Milorada Dodika kao jedinog zaštitinika Republike Srpske, njenu najjaču kariku, prirodni kontinuitet i elemenat bez koga može doći do urušavanja i nestanka Republike Srpske.

I dvadeset godina od nastanka današnje Bosne i Hercegovine svjedoci smo iste politike koju vode isti ljudi gotovo dvije decenije. Ti ljudi su uspjeli u javnosti stvoriti utisak da su sa dejtonskim ustavom došli i oni, i da sve dok se ne promjeni dejtonski okvir za Bosnu i Hercegovinu oni su tu da Dejton vjerno čuvaju, nadziru i tumače. Čuvanje Dejtona je neko njima lično ostavio u amanet. Iako su u ovom dvadesetogodišnjem periodu često mijenjane ideološke pozicije i pogledi na Bosnu i Hercegovinu, prisustvo jednih te istih ljudi kao predstavnika političke klase je ostalo konstanta.

Sve pokušaje ustavnih promjena i drugih reformi koje su vođene u BiH tokom ovih 20 godina, vodili su upravo ovi ljudi. Naravno, bezuspješno. Jer i cilj je ne učiniti promjenu i ne izvršiti reformu, jer se time urušava ono što je njima ostavljeno u amanet, izvorni Dejton. Svaka promjena prijeti da uzdrma njihovu ličnu poziciju i njihov politički kontinuitet. Zbog toga jedina strategija ostaje očuvanje statusa quo i negiranje bilo kakve promjene. Politička sudbina Bosne i Hercegovine ostaje zaključana u dejtonskim normama bez mogućnosti za neku uspješniju nadogradnju u interesu svih naroda a Bosna i Hercegovina zemlja bez prava na bilo kakvu promjenu ili kako je to Beket davno koncipirao – politika „Nothing to be done“.

Downloaded from : buka.

Više o samoj konferenciji na:  https://gradjankezaustavnepromjene.wordpress.com/2015/09/21/bakir-izetbegovic-u-dogledno-vrijeme-nisu-realne-sustinske-promjene-dejtonskog-sporazuma

Advertisements