Cijena majčinstva će i po novom Zakonu o radu ostati visoka

Piše: Tamara Zablocki

Porodiljske naknade ostaju najveći problem

Bilo bi nedovoljno kada bismo o zaštiti trudnica i porodilja govorili samo u smislu Zakona o radu, upozorava Duraković. 
141215073.8_xl
“Zakon o radu, i raniji i novousvojeni, tretira samo dužinu trajanja porodiljskog odsustva. I jedan i drugi Zakon jednako tretiraju ovo pitanje i propisuju trajanje porodiljskog odsustva u periodu od jedne godine neprekidno, što je dosta napredno rješenje. Međutim, iako Zakon o radu propisuje da žena ima pravo na naknadu za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva, ne reguliše ko ima obavezu isplate ove naknade niti iz kojih izvora se finansira.

Zakon u ovom smislu samo definiše da će ovo pitanje biti regulisano posebnim propisom. Trenutno je naknada ženi koja je na porodiljskom odsustvu regulisana Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite žrtava rata i zaštite porodica sa djecom FBiH, koji propisuje da se ove naknade regulišu na nivou kantona. U devet od deset kantona doneseni su odgovarajući zakoni, a u osam kantona je predviđena naknada porodiljama za vrijeme porodiljskog odsustva. Dakle, u dva kantona nije ni predviđena isplata porodiljske naknade. Nivo naknada koje se isplaćuju porodiljama u FBiH varira u velikoj mjeri od kantona do kantona, a često ove naknade zavise od raspoloživih budžetskih sredstava i dodatno se smanjuju odlukama kantonalnih vlada u odnosu na ono što je propisano kantonalnim zakonima. Iako je trajanje porodiljskog odsustva u FBiH dosta napredno riješeno i definiše ga kao neprekidan period od godinu dana, osnovni problem ostaje pitanje neadekvantnih porodiljskih naknada, zbog čega veliki broj, ako ne i većina, žena u praksi ne koristi pravo na odsustvo sa posla u ovom vremenskom periodu, jer porodice takav finansijski teret jednostavno ne mogu podnijeti.”

Duraković smatra da bi pitanje porodiljskih naknada trebalo riješiti jedinstveno za teritoriju cijele FBiH, te podsjeća da je Inicijativa F5 predložila osnivanje Porodičnog fonda iz kojih bi se takve naknade isplaćivale na jednak način svim porodiljama u FBiH.
“Studija je pokazala da sredstava za ove namjene ima, kada se u obzir uzmu sve isplate po ovom osnovu u svim kantonima i izdvajanja za porodilje zaposlene u javnom sektoru, ali da su sredstva neravnopravno raspoređena. Moramo kreirati rješenje koje će biti pravično i omogućiti minimum porodiljskih naknada za sve porodilje, zaposlene i nezaposlene, bez diskriminacije u odnosu na sektor u kojem rade i kanton iz kojeg dolaze. Novi Zakon o radu ne donosi nikakve izmjene po ovom pitanju, ali ostavlja mogućnost da se posebnim propisom, npr. posebnim zakonom o formiranju porodičnog fonda, regulišu porodiljske naknade i način njihovog finansiranja”, dodaje Duraković.
Šta žene kojima su prekršena prava na radnom mjestu zbog trudnoće i odlaska na porodiljski dopust mogu učiniti? Naša sagovornica smatra da prije obraćanja sudu treba iscrpiti druge mogućnosti.
“Rekla bih da je sud posljednje sredstvo borbe za zaštitu prava žena kojima su prekršena prava na radnom mjestu. Prije toga, treba se obratiti poslodavcu i pokušati postići dogovor – u mnogim slučajevima iz moje prakse, ovo je bilo uspješno. Ipak, mislim da je prije svega neophodno stvoriti kritičnu masu ili, ako hoćete, društveni pokret, putem kojeg bi se stvorio pritisak i ovo pitanje stavilo na agendu ne samo organizacija civilnog društva, nego svih političkih stranaka u FBiH. Za to je potrebna zajednička akcija ženskih udruženja, pojedinaca i pojedinki, koje će se ovim pitanjem baviti na bazi solidarnosti i zajedničkog interesa, na ozbiljan i dugoročan način. Pitanje zaštite žena radnica, a posebno trudnica i porodilja, nije samo pitanje zaštite ljudskih prava i osiguranja ravnopravnosti spolova, što je svakako primarno, nego i pitanje demografske politike jednog društva: ukoliko nastavimo ignorisati ovaj problem kao društvo, u vrlo skoroj budućnosti BiH će, prema svim relevantnim projekcijama UN-a, postati jedna od zemalja sa najstarijim stanovništvom u Evropi. Svi znamo kakve društvene i ekonomske posljedice ovakva činjenica može imati”, zaključuje Duraković.
Promjena koju novi Zakon donosi je da poslodavac ne smije postavljati pitanja koja se ne tiču direktno radnog odnosa, da bi na osnovu saznanja o privatnom životu buduće radnice donio odluku o njenom zaposljenju.
“Ja ne zapošljavam žene u svom timu, one odmah odu da se porode”, pohvalio mi se jednom prilikom, ničim izazvan i bez pitanja koje bi se uopšte ticalo ove teme, komšija koji ima tu sreću da radi u stranoj farmaceutskoj kompaniji.
Otkud ovom čovjeku ideja da je diskriminacija nešto čime se treba hvaliti, pomislila sam u tom trenutku i požurila za svojim poslom, poprilično šokirana. A kako otkud, shvatila sam nakon što sam se otrijeznila, kad je diskriminacija žena radnica postalo pravilo u današnjoj Bosni i Hercegovini, najčešće upravo po osnovu odluke, pa i same mogućnosti da formiraju porodicu.
O slučaju Belme Kokić iz Zenice pisali smo prije nekoliko mjeseci, a Belmina priča je i najuobičajenija: ženama koje rade po ugovoru na određeno on jednostavno ne bude produžen po isteku, nakon što odu na trudničko bolovanje ili porodiljsko odsustvo.
Ali, čak ni one žene koje imaju ugovor na neodređeno nisu uvijek zaštićene. Maja Migić – Barić je za portal www.diskriminacija.ba ispričala kako su joj po povratku na posao, na kojem je bila u stalnom radnom odnosu, nakon porodiljskog odsustva uručili aneks ugovora o radu po kojem je njeno radno mjesto u potpunosti promijenjeno.
“Po povratku na posao obavijestili su me da više neću obavljati funkciju koju sam obavljala ranije i za koju sam se školovala. Umjesto toga, dali su mi radno mjesto asistentice u radu s djecom školskog uzrasta, uz plaću manju za 40 posto.”
Migić – Barić je, nakon niza bezuspješnih pokušaja da razgovara s direktorom, podnijela sudsku tužbu protiv poslodavca, a on se potrudio da u međuvremenu izmijeni pravilnik firme. Nakon godinu dana povlačenja od advokata do suda, uspjeli su se dogovoriti da naredne dvije godine ostane na izmijenjenom radnom mjestu uz povećanje plaće i sporazum da je naredne dvije godine ne smiju premještati s tog radnog mjesta.
“Naravno, sporazumni dogovor nije mi odgovarao, ali sam ga, u nedostatku novca i usljed psihičkog stanja u kojem sam se nalazila zbog svega, ipak prihvatila. Na proljeće ističu te dvije godine i mogu samo zamisliti šta me dalje čeka”, ispričala je Maja za naš portal.
Nermina Korjenić Međuseljac, naša druga sagovornica, također je imala stalni radni odnos sve do porodiljskog dopusta, s kojeg ju je poslodavac “povukao” nakon osam mjeseci da radi neplaćeno, a potom joj i najavio otkaz nakon isteka porodiljskog dopusta i izbjegao tužbu.
Nepotrebne žene sa stomakom
Problemi žena u Bosni i Hercegovini koje su se odlučile formirati porodicu su brojni. Počinju još na razgovorima za posao, gdje je već godinama uobičajena praksa da potencijalni budući poslodavac pita (isključivo) žene o njihovom bračnom statusu i namjeri da imaju potomstvo, nastavljaju se sa strahom od dobijanja otkaza ili degradiranja po funkciji i plaći, a kulminiraju nejednakim porodiljskim naknadama po različitim kantonima.
Prije nego što potraže pomoć advokata, žene koje su pretrpjele diskriminaciju na radnom mjestu nerijetko se obraćaju ženskim organizacijama, potvrđuju nam Vildana Džekman i Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE.
“Žene su nam se obraćale za pravne informacije u kontekstu ulaganja žalbe i podnošenja tužbi kod diskriminacije pri ostvarivanju prava na rad ili pri apliciranju za posao u toku trudnoće. Izdvojile bismo slučaj visoko obrazovane, ekonomski nezavisne žene koja je potražila našu podršku nakon što je doživjela direktnu diskriminaciju na razgovoru za posao u državnoj službi BiH. Predstavnik institucije je tokom intervjua prokomentarisao kako “njemu nisu potrebne žene sa stomakom”, aludirajući na njeno poodmaklo drugo stanje. Kroz naš rad i svakodnevne razgovore s mladim ženama, primijetile smo da po pravilu izražavaju bojazan za formiranje porodice i ostvarivanje potomstva, svjesne da njihova prava nisu zaštićena i da njihovi budući poslodavci neće imati sluha za zaštitu reproduktivnih prava i pravo na porodiljske naknade”, ispričale su Džekman i Hadžihalilović, dodavši da su žene koje su im se obraćale zbog povrede prava na radnom mjestu, upućivale na službe besplatne pravne pomoći, poput Fondacije lokalne demokratije i Centra za pravnu pomoć ženama Zenica, Prava za sve i Vaša prava.
Zakon definiše šta vas poslodavac ne smije pitati
O pitanjima zaštite zaposlenica koje se odlučuju na formiranje porodice, u sjeni donošenja novog Zakona o radu FBiH koji je stupio na snagu 20. augusta, razgovarali smo s advokaticom, stručnjakinjom za radno pravo i članicom Inicijative F5 za zastupanje i zagovaranje prava i osnaživanja žena, Dinom Duraković.
Promjena koju novi Zakon donosi je to što je u njemu, za razliku od prethodnog, jasno definisano da poslodavac ne smije postavljati pitanja koja se ne tiču direktno radnog odnosa, da bi na osnovu saznanja o privatnom životu buduće radnice donio odluku o njenom zapošljavanju.
“U novom Zakonu o radu izričito je propisano da poslodavac tokom razgovora za posao ne može tražiti od radnice ili radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi sa radnim odnosom, što uključuje i podatke koji se tiču bračnog stanja i porodičnih obaveza. Dovođenje žene u neravnopravan položaj po ovom osnovu predstavljalo bi diskriminaciju, koja je sada sankcionisana novim Zakonom, te predstavlja osnov za podnošenje tužbe od strane radnice. Ovo svakako predstavlja pomak u odnosu na važeći Zakon u kojem nije bilo takve izričite odredbe. Ipak, ne treba očekivati da će se praksa radikalno promijeniti samo zato što sada postoji zakonska odredba koja ovakvo ponašanje sankcioniše. Ono što žena na razgovoru za posao može uraditi u slučaju da joj takva pitanja budu postavljena je da pita u kakvoj su vezi takva pitanja sa poslom za koji se prijavila i da li od njenog odgovora zavisi dobijanje takvog posla. Ne kažem da takav stav ne može proizvesti kontraefekat. Ali mislim da je vrijeme da žene počnu na takvu vrstu diskriminacije, što ovakva pitanja svakako jesu, reagovati i agresivnije zahtijevati zaštitu svojih prava ukoliko smatraju da su dovedene u neravnopravan položaj zbog svog porodičnog statusa ili obaveza”, kaže Duraković za portal Diskriminacija.ba.
Promjena Zakona o radu u cjelini, međutim, ne donosi veću zaštitu trudnica i porodilja na radnom mjestu.
Stari Zakon o radu o zaštiti trudnica i porodilja govorio je uglavnom u smislu osiguranja dužine porodiljskog odsustva, a propisivao je i da poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, zbog tog stanja joj otkazati ugovor o radu ili je rasporediti na druge poslove.
Sve zakonske odredbe, ipak, vrijedile su za trudnice koje su imale važeći ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
“Stari Zakon nije ništa govorio o prestanku ugovora sa trudnicama koje su zaposlene na određeno vrijeme, iz čega je proizlazilo da ukoliko ugovor o radu na određeno vrijeme ističe za vrijeme trudnoće radnice, poslodavac nema obavezu da joj takav ugovor produži. U praksi je zbog toga bilo vrlo uobičajeno da poslodavci ne produže ugovore o radu na određeno vrijeme zaključene sa trudnicama ili porodiljama. Novi Zakon o radu na isti način reguliše ovo pitanje, dakle zaštita trudnica od otkaza postoji samo u slučaju da su zaposlene na ugovor o radu na neodređeno vrijeme”, ističe naša sagovornica.
Zahvaljujući neadekvatnoj zaštiti trudnica i porodilja, neproduženje ugovora o radu na određeno vrijeme je najčešći oblik prestanka radnog odnosa s trudnicom/porodiljom, dodaje, a u nekim sektorima je situacija lošija od drugih.
“Moglo bi se reći da su sektori u kojima su radnice manje plaćene i rade na poslovima koji ne zahtijevaju posebne kvalifikacije (npr. trgovina) više podložni ovakvoj praksi”, kaže Dina Duraković. A budući da novi Zakon na isti način definiše zaštitu žena koje su formirale porodicu, teško je očekivati da će ova praksa biti promijenjena.
Članak preuzet sa http://www.diskriminacija.ba/
Advertisements