Dejtonski Ustav – presjek stanja iz 2005. godine

Piše: doc. dr. sc Jasna Bakšić – Muftić

jasna-baksic-muftic-300x300Prošlo je deset godina od potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Međutim, analiza ovog sporazuma, ustrojstvo države koje je njime uspostavljeno, funkcionalnost države i efikasnost instrumenata za ljudska prava, ne prestaju biti izazov ne samo aktuelnoj politici, nego i široj akademskoj javnosti. Ovaj intereres se povećava srazmjerno broju objavljenih radova koji za temu imaju Bosnu i Hercegovinu i srazmjerno iskustvu u primjeni nekih rješenja koje sadrži ovaj mirovni sporazum.

Opći podaci o Okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini

Ustav Bosne i Hercegovine je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ( u daljem tekstu Dejtonski mirovni sporazum) dogovoren u Dayton-u 21. novembra 1995. a potpisan u Parizu 14. decembra 1995 godine. Opći okvirni sporazum za mir sadrži 11 aneksa od kojih se Aneks 4 direktno odnosi na ustav, a Aneksi 3 (izbori) Aneks 6 (ljudska prava) i Aneks 7 ( izbjegla i raseljena lica) reguliraju ustavnu materiju.
Namjerno je izbjegnuto razmatranje pitanja koja su otvorena načinom donašenja ustava jer prevazilaze okvire ovog teksta. Ostaje konstatacija da Opći okvirni sporazum kao i Ustav, predstavljaju izraz političkog kompromisa postignutog sa ciljem zaustavljanja rata što je vidljivo u nizu ustavnih rješanja.
U odnosu na prvobitni sadržaj Dejtonskog mirovnog sporazuma i aneksa koje sadrži, dogodile su izmjene kao rezultat preuzimanja nekih funkcija od strane domaćih institucija ili kao rezultat jačeg uključivanja Evropske Unije u implementaciju samog sporazuma. U kontekstu primijene Aneksa 1 koji se odnosi na primjenu vojnog dijela Dejtonskog sporazuma, došlo je do zamjene snaga NATO-a snagama EUFOR-a jer se misija NATO-a smatra okončanom. Također, međunarodna policijska misija UN zamijenjena je policijskom misijom Evropske Unije – Aneks 11. U kontekstu Aneksa 3 organizacija i sprovođenje izbora prešla je sa OSCE na bosanskohercegovačke institucije kao što je došlo i u izmjenama Aneksa 7 gdje je državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice preuzelo nadležnost za imlementaciju ovog aneksa.

Dejtonski mirovni sporazum kao izraz političkog kompromisa
U razumijevanje ocjene da je Dejtonski mirovni sporazum izraz političkog kompromisa treba uključiti angažiranje međunarodne zajednice u rješavanje sukoba na Balkanu, preciznije u Bosni i Hercegovini. Dejtonskom mirovnom sporazumu predhodilo je više prijedloga koji su imali zajedničke karakteristike :
– nastajali su kao izraz napora međunarodne zajednice u iznalaženju političkog rješenja
– svi su polazili od etničke podjele Bosne i Hercegovine
– svi su bili neuspješni
Prvi plan međunarodne zajednice, poznat kao Cutilheirov plan, pojavio se februara 1992. godine i on je bio jedan od prvih planova za podjelu Bosne i Hercegovine na kantone. Suština ovog plana bila je u konstituiranju Bosne i Hercegovine kao države konstitutivnih jedinica na nacionalnom principu. Londonska konferencija (1992.), na kojoj su potvrđena načela : nepriznavanje teritorijalnih promjena postignutih silom, bezuvjetno puštanje na slobodu civilnih zatvorenika, zaštita manjinskih prava, zatvaranje zatočeničkih logora, zabrana prelijetanja srbijanskih aviona nad BiH, međunarodni nadzor srpsko-bosanske granice , priznanje Bosne i Hercegovine od svih bivših jugoslovenskih republika , prihvaćanje postojećih granica i poštivanje svih međunarodnih ugovora i sporazuma predhodila je Vance-Owenovom planu iz januara 1993. Po prijedlogu sporazuma BiH je trebala biti decentralizirana država triju konstitutivnih naroda, sa deset provincija, posebnim statusom Sarajeva i labavom središnjom vladom. U četiri provincije vlast bi imali Bošnjaci, u tri provincije Srbi, a u dvije Hrvati. Deseta provincija bila bi mješovita hrvatko- bošnjačka. Sljedeći plan bio je Owen-Stoltenbergov iz jula 1994. kasnije preinačen u Akcioni plan Europske Unije. Nastao je na osnovu prijedloga Francuske i Njemačke. Bazirao se na etničkoj podjeli BiH po kojoj bi 49% teritorije pripalo Srbima , 33,5% pripalo Muslimanima (Bošnjacima), 17,5 %Hrvatima .
Prvi relevantan međunarodni sporazum je «Prvi okvirni sporazum o Federaciji Bosne i Hercegovine» potpisan 18. marta 1994. godine, u Washingtonu pod pokroviteljstvom SAD , poznat kao Vašingtonski sporazum. Ovim sporazumom je uspostavljena Bošnjačko-hrvatska federacija . Sporazum je predviđao federalno uređenje dijela koji je kontrolirala Armija Bosne i Hercegovine i hrvatsko Vijeće Odbrane (HVO) sa visokim stepenom decentralizacije . Federacija je trebala biti podijeljena na 10 kantona, uređena svojim ustavom. Sporazum je predviđao ugradnju međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, povratak izbjeglica, zaštitu imovine. Da bi se izbjegla podjela po etničkom principu između Bošnjaka i Hrvata ustavom je određeno da se imena kantona daju po geografskom, a ne etničkom principu, a vlast je ustanovljena na paritetnoj osnovi.
Na osnovu ovog sporazuma donesen je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na Ustavotvornoj skupštini Federacije Bosne i Hercegovine održanoj 30.marta 1994. godine. Ovaj Ustav sadrži i odredbe koje kažu da će ustavni status teritorije sa većinskim srpskim stanovništvom biti donesene u toku pregovora o miru na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji.
U ovaj sporazum su prvi put uneseni međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava, uvedena je institucija obdusmena, uveden je Ustavni sud i Sud za ljudska prava. Međunarodni instrumenti i institucije za zaštitu ljudskih prava , uglavnom će biti ponovljeni u Dejtonskom mirovnom sporazumu.
«Pod pritiskom Međunarodne zajednice u Ženevi (Geneva) su 8.9.1995. je između bosanske vlade i vlade bosanskih Srba dogovoreni su osnovni principi unutrašnjeg državnog uređenja Bosne i Hercegovine koji su u Njujorku (New York) dopunjeni 26.9. 1995. Ovim principima je legitimirana dotadašnja srpska paradržavna tvorevina pod imenom Republika Srpska. Nakon što su NATO snage krajem augusta i početkom septembra bombardirali položaje bosanskih Srba i nakon što su hrvatskom Olujom «pometeni» Srbi iz Kninske Krajine, a ofanzivom bosanske armije probijena blokada Bihaća, bosanska Armija i HVO namirili su 51% teritorije BiH koji je činio Federaciju BiH a 49% Republiku Srpsku i prema konceptu Kontakt grupe mogla je početi mirovna konferencija u Dejtonu 1. novembra 1995.

Kompromisna karakteristika Dejtonskog mirovnog sprazuma je polazište od zatečenog stanja . Realna situacija 1995.godine je bila postojanje Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.
Republika Srpska je bila je paradržavna tvorevina bosanskih Srba. Osnovana je 9. januara 1992. godine, a Ustavom od 28.februara 1992. definirana je kao država srpskog naroda i građana . S obzirom na politiku i provođenje «etničkog čišćenja» , do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma imala je potpuno izmijenjenu etničku strukturu. Sporazumom je legalizirano njeno postojanje .
Federacija Bosne i Hercegovine nastala kao federacija Bošnjaka i Hrvata na osnovu Vašingtonskog sporazuma.Do momenta potpisivanja Dejtonskog sporazuma nisu bile implementirane ustavne odredbe koje se odnose na povratak izbjeglica, povrat imovine i poštivanje ljudskih prava .

Država Bosna i Hercegovina po Dejtonskom mirovnim sporazumu

Po svom obliku vladavine to je polupredsjenička republika ( šef države je neposredno biran, on je kolegijalni organ čija je teritorijalna nadležnost na cijeloj teritoriju BiH, ali istovremeno članovi ovog organa nisu dobili legitimitet građana na cijeloj teritoriji ) po državnom uređenju to je jedna vrsta složene države, sastoji se od entiteta , Republike Srpske koja je uređena po unitarnom principu i Federacije Bosne i Hercegovine koja ima 10 kantona i distrikta Brčko koji ne pripada ni jednom entitetu i nalazi se pod nadležnošću BiH s obzirom na politički sistem to je demokratska država ( posjeduje sve elemente formalne emokratije: podjelu vlasti na zakonadovnu, izvršnu i sudsku, propisano načelo vladavine ustavnosti i zakonitost, postajanje pluralizma političkih stranaka, opće, neposredne , tajne izbore, predviđenu političku i pravnu odgovornost nosilaca političke vlasti, plurane medije i nezavisno sudstvo, katalog ljudskih prava koja priznaje ustav) s obzirom na odnos centralnih i lokalnih organa kao država ona je visoko decentralizirana s tim da je FBiH decentralizirani, a RS centarlizirani entitet.

Sa aspekta suvereniteta trenutno je u poziciji ograničenog suvereniteta (institucija Visokog predstavnika i njegove ovlasti ograničavaju unutrašnji suvrenitet a na političko djelovanje institucija veliki utjecaj imaju međunarodne organizacije – Ujedinjene nacija, OSCE; Vijeće Evrope, Evropska Unija, ambasade pojedinih država kao i nevladine organizacije.

a) Podjela nadležnosti u BiH
Nadležnost Bosne i Hercegovine i entiteta utvrđena je Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom da se u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine nalazi deset kantona, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine utvrđuje podjelu nadležnosti između Federacije BiH i kantona.
Na osnovu dogovora entiteta Bosna i Hercegovina može dobiti dodatne nadležnosti osim onih koje su joj date u isključivu nadležnost. Treba imati u vidu da su država BiH i entiteti obavezni na poštivanje međunarodnih standarda u oblasti ljudskih prava, a primjera radi, obrazovanje, zdravstvo, socijalna zaštita, sigurnost građana spadaju u ljudska prava koja garantira država BiH i njeni entiteti. Građanska, politička ,ekonomska, socijalna i kulturna prava država BiH garantira svim građanima bez diskriminacije na osnovu rase, boje kože, pola, nacionalne pripadnosti, jezika, religije, političkog ili drugog uvjerenja, socijalnog porijekla, imovinskog statusa ili bilo kojeg drugog osnova. Na osnovu toga proizilazi da država BiH ima nadležnost u ovim oblastima na osnovu svojih obaveza za poštivanje međunarodnih standarda ljudskih prava na cijeloj teritoriji.

Federacija BiH ima zajedničku nadležnost sa kantonima u uređenju odnosa u oblastima zdravstva, obrazovanja, socijalne politike, sigurnosti građana. Ova obaveza izvršava se u skladu sa Ustavom BiH, Ustavom FBiH i ustavima Kantona. Pri načinu reguliranja tih odnosa postoji obaveza poštivanja međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava koji se nalaze u Ustavu BiH i u Aneksu Ustava BiH.

Ustav Republike Srpske dijeli nadležnosti između entiteta i opština Kao što se vidi entitet RS ima nadležnost da uređuje sistem javnih službi,radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kultura. A, sprovođenje propisa iz ovih oblasti kao i staranje o zadovoljenju potreba građana u kulturi, obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, fizičkoj kulturi, informisanju, zanatstvu, turizmu i ugostiteljstvu, zaštiti životne sredine i drugim oblastima dato je u nadležnost opštinama.

Pravni sistem Bosne i Hercegovine uređen je na principima vladavina načela ustavnosti i zakonitosti. To znači obavezu po kojoj entitetski ustavi ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine kao i da kantonalni ustavi ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavima Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Norme Ustava Bosne i Hercegovine važe na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, norme entiteskih ustava na teritorijama entiteta, norme kantonalnih ustava na teritorijama kantona.
Primjena načela zakonitosti znači da sve niže norme, sadržane u entiteskim i kantonalnim zakonskim i podzakonskim aktima, moraju izvirati iz ustava. Takve norme u skaldu sa formalnim načelom zakonitosti, mogu donositi samo nadležni organi (državni, entitetski, kantonalni i opštinski) po propisanoj proceduri i u odgovarajućoj formi. Materijalna zakonitost obavezuje da sve niže, zakonske i podzakonske norme ( državne, entiteske, kantonalne i opštinske ) moraju sadržinski biti usklađene sa ustavnim normama i regulirati materiju na isti način kako je regulirana u ustavu.
U Ustavu Bosne i Hercegovine, član II je u cijelosti posvećen problematici ljudskih prava i propisuje obavezu i državi Bosni i Hercegovine i njenim entitetima punu primjenu i osiguranje najvišeg standarda ljudskih prava kako u miru tako i ratu. Osim taksativnog nabrajanja ljudskih prava, propisivanja načela nediskriminacije u njihom priznavanju, uživanju i zaštiti. Ustav u Aneksu I nabraja međunarodni instrumentarij iz oblasti ljudskih prava koji čini sastavni dio Ustava:
1. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida
2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata i Dopunski protokoli I-II (1977.)
3. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951.) i Protokol (1966.)
4. Konvencija o državljanstvu udatih žena ( 1957.)
5. Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva ( 1961.)
6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije ( 1965.)
7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 1989.)
8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.)
9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979.)
10. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja (1984.)
11. Evropska konvencija o sprječavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (1987.)
12. Konvencija o pravima djeteta (1989.)
13. Međunarodna o zaštiti prava svih radnika- migranata i članova njihovih porodica (1990.)
14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992.)
15. Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994.)

Ustav daje Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima veću snagu u odnosu na ostale ustavne norme. U slučaju konflikta normi jaču pravnu snagu imaju norme Evropske konvencije:
« Prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i ostalih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad ostalim zakonima.» ( Član II stav 2. Ustava BiH)
b) Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 5 /98

S obzirom na karakter Dejtonskog sporazuma, kao izraza političkog kompromisa, pojavilo se niz pitanja i pojmova koje je Dejtonski mirovni sporazum i Ustav ( Aneks IV) ostavio otvorenim kao
? pitanje suvereniteta,
? pitanja prava naroda na samoopredjeljenje
? pitanje državnosti entiteta
? pitanje paralelnih odnosa sa drugim državama
? nadležnosti predsjednika Republike Srpske, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine,
? pitanje konstitutivnosti naroda
? pitanje jezika i pisma u upotebi u Bosni i Hercegovini
? položaja vjerskih zajednica

Odnosno, sva ova pitanja mogu se podvesti pod odnos Ustava Bosne i Hercegovine i entitetskih ustava , odnosno usaglašenosti državnog sa entitetskim ustavima. Polazeći od nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine : u postupku davanja ocjene o usklađenosti entitetskih ustava , odnosno Ustava Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine , sa Ustavom Bosne i Hercegovine, donesena je odluka 5/98 koja razrješava mnoge dileme. U stručnim i političkim krugovima ovaj premet Ustavnog suda Bosne i Hercegovine naziva se još «predmetom svih predmeta» po složenosti i obimnosti pitanja o kojima je Ustavni sud odlučivao .
Na ovom mjestu biće izdvojena samo neka pitanja od značaja za razumijevanje važnosti ove Odluke :

Pitanje koje se odnosi na nadležnost Ustavnog suda .
Alija Izetbegović, tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine , pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (12.februar 1988) radi ocjenjivanja saglasnosti Ustava Republike Srpske ( u daljem tekstu Ustav RS) i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu Ustav FBiH) sa ustavom Bosne i Hercegovine. Zahtjev je dopunjen 30.marta 1998 podneskom u kojem je podnosilac specifizirao odredbe entitetskih ustava koje smatra neustavnim.
I Federacija BiH i Republika Srpka osporavale su nadležnost Ustavnog suda sa argumentacijom da su pitanja koja su predmet ocjene ustavnosti ustavotvorna pitanja a ne pitanja koja podliježu sudskoj kontroli, da se radi o reviziji Wašingtonskog i Dejtonskog sporazuma uz izbjegavanje parlamentarne procedure i volje konstitutivnih naroda, da se s obzirom na broj odredbi i temeljnih principa ne radi o sudskoj kontroli entitetskih ustava već o direktnoj i temeljnoj promjeni ustava entiteta.
Ustavni sud je ocijenio da je nadležan u ovom sporu uz argumentaciju
– da je zahtjev Alije Izetbegovića dopustiv, jer svaki član predsjedništva može pokrenuti spor o saglasnosti odredbi ustava ili zakona entiteta sa Ustavom BiH – član VI/3.(a)
– Postoji isključiva nadležnost Ustavnog suda u pogledu sudske kontrole ustavnosti odredaba entitetskih i ustava i zakona i ne zavisi od broja odredbi, niti postoji normativna razlika između odredbi i «temeljnih principa « ustava – član VI/3(a) alineja 2.

U pogledu međuentitetskih granica ( član 2. stav.2.Ustava RS)
Ustavni sud je zaključio da se termin granica odnosi na državne granice Bosne i Hercegovine, a unutar Bosne i Hercegovine radi se o liniji razgraničenja između dva entiteta. Nedvojbeno je da «granica» i «razgraničenje» imaju različito značenje. Tako je ocjenjen kao neustavan član 2.stav 2. Ustava RS koji je glasio « Sporazum o granicama između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine može se iznjeti na potvrdu putem referenduma u Republici» jer termin granica koji se koristi u ovom stavu nije u skladu sa Ustavom BiH.

U pogledu ekstradicije (član 6.stav 2. ustava RS)
Ustavni sud je ocijenio neustavnom odredbu « Građanin Republike ne može biti lišen državljanstva, prognan ili ekstradiran» jer su prema članu II/1.(g) ustava BiH, institucije Bosne i Hercegovine nadležne za provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa u koja spada i pitanje ekstradicije.

U pogledu pitanja azila ( član 44.stav 2. Ustava RS)
Ustavni sud je ocijenio neustavnom odredbu « Strani državljani i lica bez državljanstva mogu dobiti azil u Republici ako su progonjeni zbog učešća u pokretima za socijalno i nacionalno oslobođenje, zbog zalaganja za demokratiju, ljudska prava i osnovne slobode ili za slobodu naučnog i umjetničkog stvaranja» jer su pitanja imigracije, izbjeglica i azila isključiva nadležnost institucija BiH na osnovu člana III/1 Ustava BiH, pa stoga politika azila ne može biti predmet reguliranja entitetskih ustava.

U pogledu različititosti odredbi o ljudskim pravima i slobodama ( Amandman LVII tačka 1. Ustava RS)
Ustavni sud nije našao neustavnom odredbu «U slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju se one odredbe koje su za pojedinca prihvatljivije». Priznavajući supremaciju Ustava BiH Sud je stao na stanovište da Evropska konvencija o ljudskim pravima predstavlja samo minimalnu zaštitu i da Konvencija ne sprječava države da garantiraju pojedincima šira ili povoljnija prava i slobode. Prema tome, entiteti su slobodni da osiguravaju širu zaštitu ljudskih prava i osnovnh sloboda od onih koje zahtijeva Evropska konvencija i Ustav BiH.

U pogledu nadležnosti predsjednika Republike Srpske ( član 80.stav1. izmjenjen amandmanima KL i L tačka 2. i član 90. izmjenjen amandmanima XLI tačka 1. i LXII, Ustava RS)
Ustavni sud je zaključio da su vanjska politika i vanjskotrgovinska politika prerogativi institucija Bosne i Hercegovine –član III/1.(a) i (b), a entitetima su dodijeljene rezidualne ovlasti u tim sferama-član III/2 (a) i (d) Ustava BiH koji se odnosi na uspostavljanje paralelnih odnosa sa susjednim državama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine i na zaključivanje sporazuma sa državama i međunarodnim organizacijama uz odobrenje Parlamentarne Skupštine BiH. Ovlasti Predsjedništva iz navedenog člana moraju se tumačiti u vidu rezidualnih ovlasti entiteta. Dakle, emtiteti imaju pravo da uspostavljaju predstavništva u inozemstvu dok god se to ne upliće u ovlasti Bosne i Hercegovine da bude predstavljena kao država.

U pogledu Narodne banke (član 98. i član 76.stav 2. Ustava RS )
Ustavni sud je zaključio da Centralna banka Bosne i Hercegovine ima isključivu nadležnost za izdavanje novca i monetarnu politiku u cijeloj Bosni i Hercegovini i da entiteti nemaju ovlasti u tom domenu na osnovu člana III/3 Ustava BiH. Stoga su odredbe Ustava RS koje se odnose na Narodnu banku neustavne.

U pogledu zaštite interesa Republike Srpske u slučaju narušavanja ravnopravnosti Republike Srpske od strane Federacije ili Bosne i Hercegovine ( član 138. Ustava RS)
Ustavni sud je zaključio da jedino on ima isključivu nadležnost odlučivanja o bilo kojem sporu između dva entiteta ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta ili između institucija Bosne i Hercegovine. – Član VI/3.(a) i da obustavi od izvršenja zakone ili bilo koje akte ako bi njihovo izvršavanje proizvelo neotklonjive štetne posljedice- član 75 Poslovnika. Tako je ocijenio neustavnim odredbu « kada se aktima institucija Bosne i Hercegovine ili aktima Federacije Bosne i Hercegovine, protivno Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine , narušava ravnopravnost Republike Srpske ili se na drugi način ugrožavaju prava i zakoniti interesi, a pri tome nije obezbjeđena njihova zaštita, organi Republike, privremeno do odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a u slučajevima kada mogu nastupiti neotklonjive štetne posljedice donose akte, i poduzimaju mjere radi zaštite prava i interesa Republike «

U pogledu državljanstva (član II.A.5.c ustava FBiH )
Ustavni sud je zaključio da se osporena odredba u formulaciji Amandmana VII ne odnosi na davanje državljanstva bez ograničenja već se poziva na pretpostavke za državljanstvo propisane Ustavom BiH te predstavlja puko deklarativno ponavljanje prava dodijeljenih članom I/7 (a) i (d) Ustava BiH. Stoga je u saglasnosti sa ustavom BiH .

U pogledu ovlasti predsjednika Federacije da imenuje šefove diplomatskih misija .
Ustavni sud je zaključio da je predsjedništvo BiH nadležno za imenovanje ambasadora, bez ograničenja u pravu odlučivanja. Tako je ocjenio neustavnim odredbe koje ove ovlasti dodjeljuju predsjedniku Federacije.

U pogledu prava na samoopredjeljenje
Ustavni sud je konstatovao « da preambula Ustava Rs, izmjenjena i dopunjena nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma navodi «neotuđivo pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje», da bi « samostalno» odlučio o svom političkom i «državnom statusu»u alineji 1. «državnu samostalnost» u alineji 2. « stvaranje svoje demokratske države « u elineji 3. «demokratsko pravo, volju i odlučnost srpskog naroda iz Republike Srpske da svoju državu svestrano i tijesno povezuje sa drugim državama srpskog naroda.» u alineji 5. Kako ove odredbe koriste izričite termine «prava srpskog naroda» te «državnog statusa» i «samostalnosti Republike Srpske», Sud ne može zaključiti da je tekst preambule Ustava RS čisto opisnog karaktera jer ove ustavne odredbe, u vezi sa članom 1 Ustava RS određuju kolektivna prava i politički status Republike Srpske. «

U pogledu državnosti entiteta
Ustavni sud je zaključio da jedino Bosna i Hercegovina nastavlja pravo postojanja kao država, u skladu sa međunarodnim pravom, samo sa modificiranom unutrašnjom strukturom. Entiteti su uspostavljeni kao sastvani dijelovi Bosne i Hercegovine i oni su podređeni suverenitetu Bosne i Hercegovine. Iz ustavne terminologije jasno je da Ustav ne priznaje ni Federaciju Bosne i Hercegovine ni Republiku Srpsku kao države već ih naziva entitetima. Tako Ustav BiH ne ostavlja prostor za bilo kakav suverenitet entiteta ni za pravo na samoorganiziranje zasnovano na ideji teritorijalne odvojenosti. Vladine funkcije dodijeljene institucijama BIH, odnosno entitetima nisu na bilo koji način izraz državnosti već proizilaze iz raspodjele ovlasti iz Ustava BiH. Ustavni sud je proglasio neustavnim stavove 1.2.i 3. Preambule ustava RS .

Pitanje konstitutivnosti naroda Bošnjaka,Hrvata i Srba
Suština odlučivanja Ustavnog suda može se svesti na pitanje da li je zahtjev za konstitutivnosti naroda zadovoljen njihovom konstitutivnošću na pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine, odnosno Srbi u RS i Bošnjaci i Hrvati u Federaciji BiH ili konstitutivnost treba razumijevati kao konstitutivnost svih naroda u svim dijelovima BiH ( u oba entiteta).
Ustavni sud je zaključio da posljednja alineja preambule i posebno označavanje «Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno sa ostalim) « sadrži ustavni princip u vezi sa ostalim odredbama koje bi mogle služiti kao standard kontrole. U jednom od obrazloženja Ustavnog suda zašto se opredijelio za tumačenje o konstitutivnosti svih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine navodi se « Ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizilazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etnički homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju. Van sumnje je da su Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska prema riječima Dejtonskog mirovnog sporazuma o implementaciji Federacije potpisanog u Dejtonu 10. novembra 1995. – priznati kao «konsstitutivni entiteti « Bosne i Hercegovine. Općim okvirnim sporazumom , posebno članom I/3 Ustava. Ali, ovo priznanje im ne daje nikakvu carte blanche. Dakle uprkos teritorijalnom rasporedu Bosne i Hercegovine, uspostavljanjem dva entiteta, ovaj teritorijalni raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za etničku dominaciju, nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog čišćenja. «
Kao što se može zaključiti iz odluka Ustavnog suda nesumnjivo je da suverenitet pripada Bosni i Hercegovini, da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, da se teritorijalna podjela na entitete ne može koristiti u cilju etničkog ekskluzivizma i dominacije, da entiteti ne posjeduju državnost, nego su izraz raspojele nadležnosti. Ustavnom sudu pripala je funkcija da u dinamičnom procesu zaštite ustavnosti daje smisao nejasnim odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Statistički podaci koje se odnose na rat u Bosni i Hercegovini

Prije rata Bosna i Hercegovina je imala 4.4 miliona stanovnika. Prema popisu iz 1991. godine Muslimani, (kasnije usvojeni naziv Bošnjaci), činili su 43,7% populacije, Srbi 31,3, Hrvati 17,3% i ostatak polulacije se izjašnjavao u najvećem broju kao Jugosloveni ili na drugi način. Osnovna karakteristika da etničke grupe nisu živjele na etnički homogenim teritorijama. Nakon rata u Bosni i Hercegovini na osnovu Izvještaja Komisije u Bosni i Hercegovini je bila sljedeća situacija:

« Narodi Bosne i Hercegovine- Bisnjaci, Hrvati, Srbi – platili su strahovito visoku cijenu. U Bosni je prije rata živjelo 4 miliona i četiri stotine hiljada stanovnika, a kada se rat zavrsio , ostalo ih je svega 3 milijona. Tijekom sukoba 145.000 ljudi je poginulo ili umrlo 174.000 ranjeno, 2 i pol milijona je protjerano , 1 milion i 100.000 hiljada otislo je u druge zemlje, medju njima i visok postotak inteligencije, uključujući veliki broj znanstvenika i stručnjaka . Šezdeset posto ukupnog stambenog prostora i 28% cesta je pretrpjelo ozbiljna oštećenja. Patnje kroz koje je proslo Sarajevo simboliziraju mućno iskustvo preostalog dijela zemlje tokom hiljadudnevne opsade 10.500 građana je ubijeno, a 60 hiljada ranjeno, grad je toku rata, ili poput Srba nakon njega, napustilo 150.000 ljudi. Bosanskohercegovačka polja smrti, poljoprivredna gospodarstva dignuta u zrak širom zemlje, gradovi pretvoreni u krš, poput Sarajeva i Mostara- sve ovo tjera studen u kosti i tako neodoljivo podsjeća na Evropu na kraju Drugog svjetskog rata. « ( Medjunarodna komisija za Balkan 1996: 7 )
Komisija za Balkan je navela ove podatke neposredno nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Sumirajući gubitke u Bosni i Hercegovini Agencija za statistiku je u 1999. godini objavila sljedeće podatke:
«U toku rata 1992.-1995. godine ubijeno, poginulo ili nestalo 278.800 ljudi. Od toga je 55%, odnosno 140.800 Bošnjaka, 34 %, odnosno 97.300 Srba; 10,2% ili 28.400 Hrvata i 4,4%, odnosno 12.300 ostalih. U agenciji tvrde da odstupanja mogu biti do 5%. U BiH je prije rata živjelo 4,3 miliona ljudi. Do polovine maja 1999., ustanovljena su imena 70.000 mrtvih Bosanaca i Hercegovaca. Prema podacima Međunarodnog crvenog krsta 20.143 osobe iz BiH se vode kao nestale.
Međunarodnoj intervenciji u Bosni i Hercegovini i potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma predhodili su u najkraćem: masovna i masivna kršenja ljudskih prava, međunarodni ratni zločini , zločini protiv čovječnosti kršenje humanitarnog prava , etničko čišćenje, genocid , etnički zasnovano seksualno nasilje, rušenje vjerskih, kulturno-historijskih spomenika .
« Etničko čišćenje» je pojam koji se u međunarodnoj zajednici najviše koristio za kršenje ljudskih prava i zločine u Bosni i Hercegovini sve do podizanja optužnica za genocid pred Međunarodnim Tribunalom u Hagu. Definiraje ovog pojma može se naći u Izvještaju Ekspertne grupe na čijem čelu je bio Šerif Basiuni . To je etnička homogenizacija neke oblasti upotrebom sile ili zastrašivanja sa ciljem da se iz te oblasti uklone osobe druge etničke ili vjerske skupine. Etničko čišćenje pored ubistava, protjerivanja, zatvatranja, mučenja, seksualnog nasilja, uništavanja imovine , obrazovnih ili vjerskih institucija neke etničke grupe i neke druge mjere kao što su « ograničavanje slobode kretanja, uklanjanje sa pozicija moći u institucijama lokalne uprave i policije , otpuštanje sa posla, uskraćivanje ljekarske pomoći i pretresanje stanova « .
Kršenje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini je veoma opsežna tema koja ne može biti iscrpljena u ovom radu .

Bosna i Hercegovina 10 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma

Kada je donesen Dejtonski mirovni sporazum, Bosna i Hercegovina se nalazila u paradoksalnoj situaciji. Bila je etnički podijeljena država, u vlasti su sudjelovali ratni zločinci koji su trebali realizirati mirovni sporazum sa Ustavom koji sadrži široku listu ljudskih prava i gotovo sve relevantne međunarodne instrumente za zaštitu ljudskih prava. Sljedeći paradoks je suprotnost normativnog dijela ustava sa odredbama Evropske konvencije i ostalih međunarodnih dokumenata. Država je potpisnica međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima i ima međunarodne obaveze za njihovo realiziranje, a nisu joj date nadležnosti na državnom nivou na osnovu kojih bi ispunila međunarodne obaveze i unutrašnje- prema svojim građanima da im pruži jednako uživanje i zaštitu ljudskih prava.
Međutim, postojanje ovog instrumentarija pokazalo se korisnim mehanizmom jer su na osnovu njega pokrenuti procesi promjene.
? Ostvarena je sloboda kretanja unutar teritorije Bosne i Hercegovine
? Djelimično su poništeni rezultati etničkog čišćenja kroz provedbu Aneksa VII
? Uhapšen je veliki dio ratnih zločinaca kojim se sudi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostorima Jugoslavije
? Uspostavljene su državne institucije za zaštitu ljudskih prava (Obdusmeni, Ustavni sud, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, državna Agencija za gender jednakost )
? Odluke Ustavnog suda (o konstitutivnosti naroda) , Doma za ljudska prava i Izvještaji Obdusmena imali su utjecaja na organe vlasti u zaštiti ljudskih prava
? Usvojeni su zakoni koji dalje reguliraju zaštitu ljudskih prava određenih kategorija populacije (žene, nacionalne manjine)
? Usvojeni su zakoni koji omogućavaju implementiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma (imovinski zakoni )
? Pokrenute su reforme u oblastima pravosuđa, obrazovanja, ekonomskog i socijalnog sektora
? Pokrenuta su istraživanja u samoj Bosni i Hercegovini koja se odnose na ljudska prava i probleme diskriminacije
? Ljudska prava su uvedena u obrazovni sistem Bosne i Hercegovine (program CIVITAS)
? Pokrenut je proces suočavanja sa prošlošću
? Pokrenuta je javna debata o mogućnostima izmjene Ustava.

Identificiranje postojećih slabosti koje proizilaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma:
? Nefunkcionalna i neefikasna država koja ovako struktuirana ne može pristupiti evropskim integracijama ( Partnerstvo za mir, Evropska Unija )
? Ustavna diskriminacija pripadnika građana koji ne pripadaju vodećim etničkim grupama Bošnjacima, Srbima i Hrvatima
? Diskriminacija manjinskih etničkih grupa u dijelovima BiH u kojima ne predstavljaju većinu
? Ograničavanje aktivnog i pasivnog biračkog prava
? Podrška stranakama politički odgovornim za realiziranje etničkog čišćenja i konzekventno tome postavljanje prepreka reintegraciji Bosne i Hercegovine
? Izostanak hapšenja ratnih zločinaca, između ostalih i Radovana Karadžića i Ratka Mladića,
? Nedovoljna efikasnost u reformskim procesima
? Nedovljno razvijeno civilno društvo

Ukupna situacija u Bosni i Hercegovini pokazuje da je napravljen značajan pomak u odnosu na 1995. godinu kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, ali da je potrebno preispitivanje ustavnih rješenja kako bi se izvršila transformacija u stabilnu demokratsku državu.

Umjesto zaključka

Kraj dvadesetog stoljeća u kojem se desio raspad bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bio je snažno iskušenje za opstanak Bosne i Hercegovine. Njen opstank su ugrožavali snažni nacionalizmi bazirani na velikodržavnim pretenzijama, neodlučnost i nespremnost međunarodne zajednice da prepozna probleme i adekvatno odgovori na izazove raspada Jugoslavije. Kao posljednji u nizu političkih napora za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini bio je Dejtonski mirovni sporazum. Sa jedne strane on je uvažio izvršenu podjelu Bosne i Hercegovine na etničkim principima, a sa druge strane zadržao je međunarodni suverenitet države u postojećim granicama. Ostavio je široke nadležnosti entitetima i veoma male nadležnosti na državnom nivou. Ustavni položaj Evropske konvencije o ljudskim pravima i 16 drugih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava predstavljaju značajan ustavni mehanizam za promjenu stanja u skladu sa standardima ljudskih prava. Nadležnosti Ustavnog suda, i njegova dosadašnja praksa , te aktivnosti unutar institucije Obdusmena, predstavljaju značajne pozitivne korake ka izgradnji demokratske države koja uvažava principe vladavine prava.
Bosna i Hercegovina je zakoračila u drugu fazu svog razvoja , izašla je post-konfliktne faze u period stabilizacije i upravljanja krizom. Osnovne karakteristike su osim snažnijeg angažiranja Evropske Unije, izgradnja državnih institucija, reforma pravosuđa, reforma obrazovanja, intenzivnija saradnja sa haškim Tribunalom, usklađivanje pravnog sistema sa sistemom Evropske unije i jačanje interesa za ekonomska, socijalna i kulturna prava u koja u prvoj fazi nisu bila u fokusu interesa.

Preuzeto sa Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu » God. 42 (2005), Broj 1-2 (80)

 

Advertisements