“Ustav BiH i dalje na engleskom jeziku, idealna podloga za zloupotrebe”

Ustav Bosne i Hercegovine bio je i ostao jedna od najkontroverznijih i najosjetljivijih političkih, pravnih i društvenih tema u državi. Ipak, jedina autentična verzija Ustava je na stranom jeziku, tačnije na engleskom….

open-book-Autorica: Milica Plavšić

Teško je preuveličati značaj Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji ne samo da je zaustavio krvoproliće, već je odredio i cjelokupno političko uređenje Bosne i Hercegovine. Priznao je postojanje dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, i uspostavio vladu sa rotirajućim predsjedništvom. Ustanovio je i poziciju Visokog predstavnika, kojem su date velike ovlasti, uključujući i mogućnost da otpusti visokorangirane predstavnike vlasti. I na kraju, ali ne manje važno, Ustav Bosne i Hercegovine usvojen je kao Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dejtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine nikada nisu objavljeni u Službenom glasniku na državnom nivou, niti na nivou entiteta. Ovaj podatak je u najmanju ruku kuriozitet, ako ne ozbiljan propust koji zahtijeva pojašnjenje od strane nadležnih tijela. Jednako zbunjujuća je i činjenica da ovome nije posvećena gotovo nikakva pažnja u javnom diskursu.

Najvažniji zakonski dokument BiH je na stranom jeziku

Ustav Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu u formi Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, bio je i ostao jedna od najkontroverznijih i najosjetljivijih političkih, pravnih i društvenih tema u državi. Ipak, jedina autentična verzija Ustava je na stranom jeziku, tačnije na engleskom.

Dvije najrelevantnije institucije za ovo pitanje, Kancelarija Visokog predstavnika, nadležna za civilne aspekte implementacije Dejtonskog sporazuma, i Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, kao nadležna državna institucija, ne slažu se po pitanju jezika na kojem je potpisan originalni dokument, niti se slažu oko procedure za pribavljanje zvaničnog prevoda ovog dokumenta na jezike BiH.

Iz Kancelarije visokog predstavnika tvrde da je engleska verzija Dejtonskog mirovnog sporazuma zvanična i autentična verzija, te da su Sporazum i njegovi aneksi potpisani jedino na engleskom jeziku.

”Engleska verzija Opšteg okvirnog sporazuma za mir je zvanična i autentična verzija, a Sporazum i njegove  anekse potpisale su strane (Savezna Republika Jugoslavija, Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina) na engleskom jeziku. Nema zvaničnog prevoda  aneksa Opšteg okvirnog sporazuma za mir na srpski, hrvatski ili bosanski jezik. Prema odvojenom sporazumu koji su strane potpisale u decembru 1995. godine u Parizu, prevodi na ove jezike trebali su biti urađeni odmah nakon potpisivanja Sporazuma, a trebale su ga uraditi same strane i poslati Ministarstvu vanjskih poslova Francuske, na potvrdu. OHR je u nekoliko navrata pozivao vlasti Bosne i Hercegovine da prevedu Sporazum, ali do toga još uvijek nije došlo.  Kad god vlasti Bosne i Hercegovine ispune svoje obaveze u skladu s ovim  sporazumom, Francuska će nastaviti aktivnosti kako bi se utvrdio službeni tekst  aneksa Opšteg okvirnog sporazuma za mir, koji će potvrditi stručnjaci strana potpisnica.”

(Odgovor iz Kancelarije visokog predstavnika na upit Buke, 12 april 2013. godine)

Sa druge strane, Ministarstvo pravde BiH tvrdi da je Sporazum potpisan i na jezicima BiH, ali da te verzije nikada nisu postale dostupne javnosti.

”Član XI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini navodi da je taj sporazum potpisan na bosanskom, hrvatskom, srpskom i engleskom jeziku, uz punu ravnopravnost svih jezičnih verzija, mada te verzije nikada nisu postale dostupne javnosti. U više navrata je od strane visokih dužnosnika zahtijevano da nadležne institucije, u čijoj nadležnosti je vanjska politika, poduzmu aktivnosti na pronalaženju originalne verzije prijevoda, pa i uz poduzimanje službenih diplomatskih aktivnosti sa zemljama koje su bile sudionice u kreiranju ustavno-pravnog okvira Bosne i Hercegovine. Činjenica je da je potpisani primjerak Aneksa IV Sporazuma, odnosno Ustava BiH jedino dostupan na engleskom jeziku. U konkretnom slučaju, jedino primjerci Sporazuma na jezicima u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini potpisani 14. prosinca 1995. godine u Parizu ili njihove ovjerene kopije, mogu predstavljati originalne zvanične dokumente.”

(Odgovor iz Ministarstva pravde BiH na upit Buke, 29. Maj, 2013. godine)

I, zaista, u Članu XI Dejtonskog sporazuma, dostupnog na internet stranici Kancelarije Visokog predstavnika na engleskom jeziku, stoji sljedeće:

This Agreement shall enter into force upon signature.
DONE at Paris, this 14 day of December, 1995, in the Bosnian, Croatian, English and Serbian languages, each text being equally authentic.

Ostaje misterija šta se desilo sa tim verzijama, ukoliko su ikada fizički postojale.

Zloupotreba prevoda

U vezi sa procedurom za pribavljanje zvaničnog prevoda Dejtonskog mirovnog sporazuma, iz Ministarstva pravde kažu da takva procedura nije definisana u samom tekstu Sporazuma, kako tvrde iz Kancelarije Visokog predstavnika:

”Vezano za komentar koji ste dobili iz Ureda visokog predstavnika, da bi takav prijevod trebalo poslati na verifikaciju u Ministarstvo vanjskih poslova Francuske, nismo istomišljenici, budući da je engleska verzija Općeg okvirnog sporazuma za mir zvanična i autentična verzija, te mi koristimo samo prijevod iste koji mogu verificirati samo ugovorne strane, koje su Sporazum i potpisale u Parizu 1995. godine. Druge navode Ureda visokog predstavnika, da su se prijevodi trebali uraditi odmah nakon potpisivanja Sporazum a da su ga trebale uraditi same strane i poslati Ministarstvu vanjskih poslova Francuske, ne možemo komentirati jer to nije ono što je navedeno u samom tekstu Sporazuma i kao takvo potpisima strana ovjereno.”

Ovo je samo jedno od mnogih pitanja o kojima ne postoji saglasnost između međunarodne zajednice i Vlade FBiH, a implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma dovoljno je problematična i bez jezičkih nesuglasica.

Ipak, ostaje činjenica da je zvaničan tekst Ustava Bosne i Hercegovine dostupan samo na engleskom jeziku i da su u službenoj upotrebi razni prevodi, što zasigurno nosi određene implikacije.

”Zvaničan tekst navedenog sporazuma na engleskom jeziku može se prevesti od strane ovlaštenih prevoditelja. Takav se prijevod može koristiti u službene svrhe, kao i prijevod svakog dokumenta sa stranog jezika, ali on ni u kojem slučaju ne može biti službeni prijevod. Postoje prijevodi potpisane engleske verzije sporazuma i kao takvi se koriste u službenoj upotrebi”, kažu iz Ministarstva.

Čini se da Ministarstvo pravde ne uviđa da prevod jednog istog teksta može imati više verzija, a budući da se političke odluke pravdaju pozivanjem na tekst zakonskih dokumenta, nedosljednosti u prevodu mogu stvoriti zabunu oko tumačenja takvih dokumenata. U najgorem slučaju, ovakve nejasnoće mogu biti zloupotrebljene u političke i ideološke svrhe. Tada možemo govoriti o politizaciji prevoda.

U slučaju Ustava, njegova dvosmislena priroda za posljedicu već ima sukobljena politička tumačenja, naročito po pitanju nadležnosti koje Ustav daje entitetskim vladama i državi BiH.

“Dejtonski Ustav BiH (Aneks 4) je aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma u kojem se nalaze najinteresantniji primjeri nejasnoća”. (Pehar, D. “Use of Ambiguities in Peace Agreements”, in Language and Diplomacy, edited by Kurbalija J. and Slavik H. 163-200.  Malta: DiploProjects, 2001.)

Pehar u svom radu objašnjava zašto nejasnoće u mirovnim sporazumima nisu nužno loše. Postoje takozvane konstruktivne ili kreativne nejasnoće, koje se odnose na namjernu upotrebu nejasnog jezika kako bi se postigao kompromis o osjetljivim pitanjima i kako bi obje strane u pregovorima bile zadovoljne.

U slučaju Dejtonskog mirovnog sporazuma, nažalost, ovakve nejasnoće samo su dale prostora političkim liderima za nepomirljiva tumačenja i beskrajno odlaganje rješavanja kontroverznih pitanja.

Pehar tako vjeruje da prepreke u implementaciji Dejtonskog sporazuma ne potiču iz njegove dvosmislene prirode, već da se nejasne odredbe Sporazuma namjerno zloupotrebljavaju kako bi se “insistiralo na jednostranom tumačenju, pravdajući tako svoju istrošenu politiku koja je donijela bijedu i patnju narodu Bosne u skorijoj prošlosti”.

Jezička konfuzija BiH

Pitanja jezika i prevoda trebalo bi da su definisana jezičkom politikom države, koja bi pružala barem smjernice, ako ne stroga pravila. Međutim, da bi se kreirala jedinstvena jezička politika, trebalo bi da postoji konsenzus o jezicima na koje bi se ista odnosila. Kada ranije u tekstu kažemo da Ustav BiH nije preveden na “jezike Bosne i Hercegovine”, ovu frazu koristimo kako bismo pojednostavili jezičku situaciju u BiH, budući da ne postoji politički/lingvistički konsenzus o tome koji su to jezici. Dvije stvari su sporne: prva je da li su srpski, hrvatski i bosanski jezik lingvistički zasebni jezici ili se radi o jednom, policentričnom jeziku sa više varijantni, a druga je upotreba naziva bosanski jezik za jezik kojim govore Bošnjaci.

Sadašnja situacija je nasljeđe ratnih jezičkih politika koje su služile potrebama etnonacionalizma i konstrukcije identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka. To je podrazumijevalo određivanje zvaničnih jezika, njihovu standardizaciji i purifikaciju. U tom procesu, prevođenje između srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika bilo je instrument za dokazivanje da su etnije koje su nekada koristile zajednički jezik sada toliko duboko podijeljene i različite da se moraju međusobno prevoditi. I ovdje je politizacija prevoda služila ostvarenju ideoloških ciljeva.

U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, ovo je dovelo do potpune konfuzije u svim segmentima života, jer, tada relativno etnički čisti entiteti sada čine multietničko društvo, čija bi jezička politika to trebalo da odražava. Amandmanima na prvobitne ustave Republike Srpske i Federacije BiH, sva tri gore pomenuta jezika postala su zvanična. Da stavovi o jeziku time ipak nisu pomireni svjedoči Član 7 Ustava RS, u kojem stoji: “Zvanični jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda.” Rogobatan tekst ovog Člana posljedica je izbjegavanja korištenja spornih naziva jezika. Ili se možda i ovdje radi o “konstruktivnoj nejasnoći”.

Da sumiramo: dok se vode beskrajne bitke oko ustavnih reformi, malo ko zna da je jedina zvanična verzija Ustava Bosne i Hercegovine ona na engleskom jeziku. Državne institucije koriste nezvanične prevode Ustava koji se mogu u većoj ili manjoj mjeri razlikovati, u zavisnosti od jezičke, političke i pravne kompetencije prevodioca, ali i potencijalne tendencije prevodioca da favorizuje određeno tumačenje u slučaju dvosmislenosti izvornog teksta. Budući da Ustav Bosne i Hercegovine već sadrži određene nejasnoće u originalnom tekstu, nedosljednosti u prevodu mogu dodatno otežati razumijevanje teksta i ostaviti prostor za različita tumačenja, u skladu sa političkim ciljevima onoga ko tekst tumači. Nije nam poznato da li je to već sada slučaj, ali zloupotreba odredbi Ustava, bile one dvosmislene ili ne, od strane političkih lidera više je nego očigledna.

Ranija praksa politizacije prevoda u sklopu nacionalističkih jezičkih politika govori u prilog tome da je postojanje zajedničkog jezika na teritoriji bivše Jugoslavije bilo osnova za razdor, a ne za razumijevanje i saradnju. U Bosni i Hercegovini se ta praksa nastavlja prevođenjem između srpskog, hrvatskog i bosanskog, iako na komunikacijskom nivou oni funkcionišu kao jedan jezik. Da bi se prekinuo začarani krug u kojem je jezik žrtva i instrument nedobronamjerne politike u daljoj podjeli bh. društva, potrebna je promišljena, i prije svega pragmatična jezička politika, čiji bi sastavni dio bila politika prevođenja. Međutim, ako nam jezičku politiku budu krojili upravo oni koji zloupotrebljavaju nepostojanje iste, malo je razloga za optimizam.

Advertisements